Termin “ulica” danas je jedno od općih mjesta popularne i ine kulture, s brojnim metaforičkim značenjima koja provociraju dubinom i važnošću.
Prostor slobode ili nasilja?
Ulica je u brojnim pjesama, filmovima i knjigama prikazana kao prostor koji može biti poprište slobode, ali nekada i nasilja ili iskorijenjenosti. Ona je potencijal, ali i prijetnja.
U političkom smislu, neki smatraju kako nije dobro kada “ulica” ima preveliki utjecaj na procese odlučivanja jer to, tvrde takvi, stvara kaos. S druge strane, upravo su zbivanja na ulicama i gradskim trgovima puno puta pokretala ciklus promjena prema boljem i slobodnijem društvu. U Hrvatskoj također.
Trebam li uopće podsjećati na veliki koncert Prljavog Kazališta na tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike održanom 1989., koji je pravilno iščitavan kao najava kraja Jugoslavije i zbog kojega Prljavce i danas ne vole u našem lijevo-liberalnom establishmentu?
Ulica može biti prostor izražavanja – političkog, umjetničkog, društvenog, klasnog (kao kada se u medijima objavljuju fotografije celebritija na gradskim “špicama”).
U demokratskom društvu, na nazočnost u tom prostoru imaju pravo svi građani, naravno pod određenim uvjetima koje reguliraju konkretni zakoni. U stanovitom smislu, konzumiranje toga prava potvrđuje našu nazočnost u tom društvu i šalje poruku da imamo određene strahove ili radosti koje želimo podijeliti s ostalima i tako svratiti pozornost na njih.
U duhovnom smislu, “ulica” također nosi uzbudljiv potencijal. Postoji nešto iznimno autentično i snažno u izlasku „na ulice“ s porukom i ljubavlju Isusa Krista. Ulična evangelizacija nije nikakvo protestantsko iznašašće, kako bi neki voljeli vjerovati. Ona je prisutna od rane Crkve do danas, od Pavla i drugih apostola preko svetoga Franje i svetog Dominika koji su svoju redovničku braću često „regrutirali“ na gradskim trgovima pa do Majke Tereze koja je na ulice izlazila kako bi spašavala ljude.
Tijelovska procesija, ta tako dragocjena i istodobno u Hrvatskoj tako zanemarena pobožnost, također je izlazak s Isusom u Presvetom Sakramentu iz zatvorenog prostora Crkve, tamo na gradske ulice gdje su ljudi potrebni spasenja i posvećenja. Procesije ulicama gradova često su bile odgovor na neku krizu koja se događala u društvu. Kada bi u gradu zavladala kuga ili kada bi pred njegovim vratima bili krvi žedni osvajači – Crkva bi izlazila na ulice s Isusom na čelu vjerničke povorke nudeći utjehu i ohrabrenje.
Ulica nije nikakvo Crkvi strano i nepoznato joj mjesto. Upravo je suprotno.
Kampanja mržnje
Zbog svih ovih navedenih razloga, kako onih duhovnih, tako i društvenih, čovjek bi očekivao da u većinski katoličkom društvu koje funkcionira po načelima demokracije, prizor molitelja na trgovima nema ničega kontroverznog u sebi, ni za koga. Naravno, u Hrvatskoj nije tako jer nismo normalno društvo.
Od momenta kada je nekoliko različitih zajednica započelo moliti krunicu na graskim trgovima, u mainstream medijima krenula je kampanja mržnje protiv njih. Vrijeđa ih se pejorativnim izrazom „klečavci“ što podsjeća na to kako se katolike vrijeđalo u komunistička vremena, izmišlja se i laže o njima (pri čemu u tome sudjeluju i neki crkveni velikodostojnici), opisuje ih se kao plaćenike nekakvih navodnih konzervativnih centara moći ili produkt duhovnosti strane Crkve u Hrvata, proglašava šovinistima, mizoginistima, neizravno potiče verbalno nasilje protiv njih medijskim pravljenjem heroja od njihovih protivnika…I tako dalje.
O čemu je tu zapravo riječ? Odakle ta mržnja prema njima? Odakle takvo agresivno osporavanje demokratskog i zakonom zajamčenog prava tih ljudi da se okupljaju na ulici i rade što žele – u ovom slučaju mole najvažniju molitvu u čast Blažene Djevice Marije?
Više je razloga za to, ali dva su najvažnija.
Pojavljivanje molitelja na gradskim trgovima remeti postkomunistički status quo koji postoji u Hrvatskoj i koji nalaže da katolici, ako su već tu, trebaju biti ograničeni na nekakve društvene rezervate (čuvena maksima „molite se u crkvama“ znači upravo protjerivanje ih tamo).
Pojavljivanje katolika na trgovima dva najveća hrvatska grada (Zagreb i Split) duboko uzdrmava lijevi „grad je naš“ narativ. To je situacija s moćnim simboličkim značenjem gdje vjernici zauzimaju onaj dio javnog prostora na koji imaju pravo. Grad nije samo „vaš“, nego i „naš“, dakle zajedno živimo u njemu, kao da poručuju molitelji i to lijevo-liberalni establihment dovodi u stanje bijesa.
Ono što tom establishmentu dodatno smeta jest da marijanska duhovnost izražena u krunici ima sasvim jasne teološke poruke koje iznova afirmiraju kršćansko poimanje uloge muškarca, žene i obitelji. Taj nauk ljevica doživljava kao ideološki regres i tu, čini se, ništa neće pomoći. Bez obzira koliko se katolici trudili pojasniti kako kršćanska antropologija ne oduzima niti ženi niti muškarcu ništa od njihova dostojanstva i slobode, nego im pomaže ostvariti ih u njihovoj punini, njihov će pogled na ta pitanja biti diskreditiran kao šovinizam.
Stockholmski sindrom Crkve
Ovoj kampanji protiv molitelja vođenoj u mainstreamu pridružio se, nažalost, i jedan dio Crkve. Ili njezinim prešutnim prihvaćanjem ili, u nekim slučajevima, aktivnom potporom preko izjava i „teoloških“ analiza koje imaju za cilj potvrditi sve najgore optužbe protiv molitelja.
Ta žalosna situacija govori nam o dvije stvari.
Kao prvo, u nekim krugovima Crkve zavladao je svojevrsni „stockholmski sindrom“. Duhovno i demokratski nezdrava situacija u kojoj je katolicizam guran na margine hrvatskog javnog mnijenja, osim kada igra po njegovim pravilima, učinio je da su neki vjernici preuzeli bolesnu perspektivu po kojoj je na istom trgu molitva „duhovni egzibicionizam“, a paradiranje homoseksualnošću legitimno izražavanje svoje društvene pozicije. Riječ je, doista, o moćno usađenom konformizmu i strahu od ulaska katoličke vjere u društvenu arenu, prostoru u kojem ona po svojoj naravi mora biti ili neće biti autentična. Taj strah potom biva pseudoracionaliziran i prikazivan kao krijepost „umjerenosti“, kao teološka vrlina koja na molitelje gleda kao na nešto agresivno i neprihvatljivo.
Kao drugo, i to je puno ozbiljnija stvar, čini se kako su rodna i LGBT ideologija već prodrijeli prilično duboko u tijelo Crkve, što možemo vidjeti iz istupa raznih katolika koji molitelje kritiziraju upravo s tih pozicija.
Vraćanje dostojanstva
Ja, međutim, ovdje postavljam tezu kako su molitve na trgovima na prvu subotu u mjesecu jedna od duhovno i društveno najvažnijih stvari koje su se dogodile u Hrvatskoj dugo unatrag.
Duhovno – zato što su odgovor na duboku krizu muškosti o kojoj se već naširoko piše i koja pokazuje svoje ružne posljedice. To je tema koja zahtijeva zaseban komentar, ali pojednostavljeno – to što zovemo „muškom krunicom“ u Poljskoj i Hrvatskoj jest odgovor na situaciju u kojoj su tisuće i tisuće obiteljskih zajednica uništene zbog uzništva konzumerizma i materijalizma u koje je moderni svijet bacio muškarca i učinio ga nesposobnim za držanje na okupu obitelji. Krunica, ta pobožnost koja je bila lažno prikazivana kao nešto samo za bakice, vraća muškarcima snagu i dostojanstvo, oslobađa ih od raznih ovisnosti i pomaže biti boljim suprugom i ocem.
Društveno – zato jer molitelji na trgovima vraćaju dostojanstvo svima nama kao Crkvi. Podsjećaju nas kako imamo pravo na javni prostor, idejni i doslovni, u državi u kojoj živimo i kako smo slobodni taj prostor ispuniti onako kako mi želimo, a ne kako nam govore da trebamo. Ovih dana mogli smo čuti apsurdni prigovor da molitelji „štete pluralizmu“. Upravo je suprotno – ono što rade potvrda je da živimo u pluralističnom društvu i preko njih se to društvo obogaćuje.
Čini se kako u slučaju većine kritika upućenih prema moliteljima vrijedi ono staro pravilo. Te kritike puno više govore o onima koji ih formuliraju nego o muškarcima koje svake prve subote u mjesecu izlaze na ulice i mole se za sve nas.
Izvor: Misao.hr
