Ulazak u tuđe živote, osobito one javno izložene, često je tek odraz emocionalne pustoši u vlastitom. Preko ekrana posežemo za tuđim pričama kako bismo nahranili ono što u stvarnosti više ne nalazimo. Kad su nam odnosi postali plitki, kad više nemamo prijatelja kojem možemo povjeriti vlastiti lom ili nas više nitko ne poziva da čujemo njegov, tražimo bliskost ondje gdje nas najmanje košta.
Prije petnaest godina u Vladi ondašnjeg premijera Zorana Milanovića neki su ministri razmišljali kako bi se ukidanjem Tijelova, Dana državnosti i Dana antifašistisičke borbe postigla znatna ušteda. Tada su ta razmišljanja izazvala velike polemike. Evo što je tada u svojoj kolumni za Večernji list napisao pater Linić.
Ustanovljenje ove svetkovine potječe još od viđenja sv. Julijane, rođene u Retinnesu blizu Liègea u Belgiji 1193. U dobi od 16 godina počela je imati viđenja, a u jednom je od njih vidjela pun mjesec, čiji je sjaj nagrđivala jedna tamna mrlja. Svoje je viđenje opisala poglavarici, s. Sapienzi, ali nije uspjela utvrditi značenje tog viđenja. Naposljetku je nakon nekoliko dana molitve Julijana čula glas s neba koji joj objašnjava značenje:
„Mojoj Crkvi nedostaje jedno liturgijsko slavlje, koje bih htio osnovati. To je svetkovina najvećega i najsvetijega Oltarskog sakramenta. Trenutačno se ovog otajstva spominjete samo na Veliki četvrtak, ali i toga su dana glavni predmet razmatranja moja patnja i smrt; stoga želim ustanoviti još jedan, zaseban dan u kojem će taj sakrament slaviti svi kršćani…“
Drži se kako je upravo papa Urban IV. sudjelovao u prvoj tijelovskoj procesiji 11. kolovoza 1264., kada je u talijanskom Orvietu izašao ususret procesiji koju je predvodio mjesni biskup noseći u rukama relikviju tj. korporal iz crkve sv. Kristine u Bolseni, gdje je 1263. njemački svećenik posumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, pa je na korporal potekla krv. Na papinu odluku da proglasi svetkovinu za cijelu Crkvu utjecalo je još jedno euharistijsko čudo, kada su se 1239. hostije namijenjene kršćanskim vojskovođama prije bitke s muslimanima pretvorile u krvave mrlje i danas se čuvaju u relikvijaru u Daroci.
„Svi jure ka da će ne znam kamo stići. I svi su na ekranima“, rekao je mi je taksist.. Dobro, to je poznato, pomislila sam. „Ja imam drukčiju filozofiju. Nikamo ne treba juriti. Ja svake nedjelje popodne odem na more. Isključim mobitel. Gledam u more, kupam se, budem u miru. I to je lip život. Tu se ja resetiram“, ispričao je. Zatim je nastavio o obiteljskim odnosima… i ne znajući odgovorio na mnoga pitanja te dao snažnu životnu lekciju.
Drugog dana devetnice Kraljici Mira uoči 44. obljetnice međugorskog fenomena moli se za svećenike na službi u međugorskoj župi i svetištu. Svetište i župu vode franjevci Hercegovačke franjevačke provincije, a od 2018. njome upravlja apostolski vizitator Svete Stolice s posebnom ulogom za župu Međugorje. Sad je to nadbiskup mons. Aldo Cavalli.