Misa nije ljudska izmišljotina, nego Božje slavlje. Bog je domaćin, a mi smo pozvani gosti. U njoj nije presudna naša izvedba, nego Njegov dar. Zato je euharistija ujedno gozba zajedništva i kruh za put – hrana koja nas prati na životnom hodočašću.
Tko zapravo slavi?
Na pitanje „Tko slavi misu?“ mnogi će reći: svećenik. Drugi: zajednica. No istina je dublja – misa je Božje slavlje. Bog je onaj koji okuplja, daje smisao i sadržaj. Svećenik je služitelj, zajednica dionici, ali domaćin je Bog. Kao što se na svadbi ponajprije slave mladenci, a gosti dijele njihovu radost, tako i u euharistiji Krist slavi, a mi smo pozvani pridružiti se.
„Gospodine, smiluj se!“ – ulazak Kralja
Već na početku mise jasno je da nismo mi u središtu. Kad molimo „Gospodine, smiluj se!“, ne izražavamo samo svoju slabost, nego pozdravljamo dolazak Kralja. U starini je narod usklikom Kyrie eleison dočekivao vladara. Tako i mi u liturgiji ispovijedamo: On je naš Kralj, Spasitelj i Gospodin.
Liturgija ne ovisi o našim raspoloženjima
Često mislimo da misa „nije bila lijepa“ jer nismo imali raspoloženja ili jer nas je nešto ometalo. Ali vrijednost mise ne ovisi o našim osjećajima – ona ima vrijednost jer Bog djeluje. Upravo je to razlika od ljudskih okupljanja: euharistija vrijedi i kad smo rastreseni, i kad ne razumijemo svaku riječ. Bog je onaj koji čini, a na nama je otvoriti srce koliko možemo.
Tišina koja pripada svima
Kad svećenik kaže: „Pomolimo se“ – i zašuti, to nije „rupa u programu“. To je naš prostor: trenutak kad svatko može u tišini prinijeti svoje molitve. Svećenik ih zatim sabire i izriče u zajedničkoj molitvi Crkve. Tišina nije praznina, nego dar i susret.
Euharistija – hrana za put
Malenost kruha i jednostavnost mise mnoge zbunjuju. Ali upravo u tome je smisao: euharistija je kruh za put, a ne gozba za sitost. Izvor joj je u židovskoj Pashi – jelu u žurbi, spremnu za polazak. I danas ono što primamo u pričesti nije za tjelesnu nasitu, nego za duhovnu snagu. Mi smo hodočasnici: još nismo stigli, naš je dom u nebu.
Nikad neću zaboraviti susret s jednom ženom, pedesetogodišnjakinjom na samrti. Već izjedena bolešću, nije mogla više uzeti ni zalogaj hrane. Ali kad sam donio hostiju, njezino se lice ozarilo. Nije joj bila potrebna hrana za tijelo – nego kruh za put. Jer, „tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke!“ (Iv 6,51)
Dati – a ne samo primiti
Euharistija nije samo primanje. U prikazanju darova na oltar stavljamo i sebe – svoje brige, uspjehe, slabosti. Bog preobražava i ono najmanje, kao što preobražava kruh i vino u svoje Tijelo i Krv. Čak i novčić u košarici nije sitnica – nego znak da dajemo i od sebe.
Zajedništvo na putu
Pričest nas ne okuplja toliko „oko stola“, koliko na putu. Mi smo zajednica hodočasnika. Euharistija je predah i okrjepa, a onda nastavljamo dalje – prema domu u Očevu naručju. Mučenici iz Abitene (304.) to su svjedočili riječima: Sine dominico non possumus – Bez nedjelje ne možemo živjeti. Radije su dali život nego da se odreknu svete mise.
Povratak kući
Kad se vratimo iz crkve, pitamo se: što ostaje? Prolaze kavane i zabave, ali ono što dom čini domom jest križ na zidu i Biblija na stolu. Mjesto gdje se slavi misa – tamo je pravi dom. Dom je ondje gdje je Isus Krist.
Misa je Božje slavlje. On nas okuplja, On nas hrani, On nas šalje. Zato pitanje nakon mise ne glasi: „Što sam ja doživio?“ nego: „Što je Bog učinio?“ Ako iziđemo svjesni da nismo sami na putu – dotaknuli smo srce euharistije.
Molitva
Gospodine, hvala Ti što nas okupljaš za svojim stolom i daješ nam kruh života kao hranu za put.
Podsjećaj nas da smo hodočasnici koji traže Tvoje Kraljevstvo.
Neka nas Euharistija jača iz dana u dan da budemo znak Tvoga zajedništva u svijetu. Amen.
(Napomena o autoru: p. Anto Bobaš, dominikanac, pastoralno djeluje u Rijeci; s bratom Jadrankom utemeljio je kršćanski rock bend „Glasnici nade“ i autor je emisije „Oni rokaju za Gospodina“ na Hrvatskom katoličkom radiju.)
