Veliki austrijski pisac židovskog podrijetla Franz Werfel, u zahvalu što je izbjegao nacističko uhićenje te sigurnu smrt u konclogoru, ovjekovječio je u romanu Bernardičina pjesan Marijina ukazanja u Lurdu god. 1858. Podignuo je Lurdu veličanstveni književni spomenik u kome u trenutku Bernardičine smrti stavlja mjesnome župniku sljedeće riječi u usta: “Tvoje oči vidješe više od naših. U tvome srcu bijaše više ljubavi nego su to naša tvrda i opora srca ikada kadra i pojmiti”.
Zahvalna je tematika bavljenje Marijinim ukazanjima u 19. stoljeću u Francuskoj, u zemlji nakon strahovito krvave revolucije, Napoleonovih vojnih pohoda, konačnoga francuskoga sloma te pokušaja da se zemlja oporavi od strahote minulih krvavih zbivanja. Redovnica Katarina Labouré, mali pastiri Maksimin Giraud i Melanija Mathieu a potom Bernardica Soubirous bijahu svjedoci Marijinih ukazanja. Labouré u Parizu, u ulici Rue du Bac, dvoje pastira u La Salettu u provansalskim Alpama, a Bernardica u svjetski poznatom Lurdu. Bijaše to dar Providnosti Francuskoj u 19. stoljeću, nakon prevratničkih vremena, rušenja i obeščašćivanja crkava i svega svetoga, nakon što je u pariškoj Notre Dame – Crkvi Naše Gospe – na oltar uzdignuta ulična prostitutka, a mase se klanjale Božici razuma. Marijina su ukazanja u Francuskoj svojom učestalošću i svojim značajem odgovor na ta prevratnička vremena i ona su pokrenula milijune. Zacijelo, bilo je i drugih ukazanja Blažene Djevice Marije koja Crkva nije priznala, primjerice ukazanja mladome Jeanu Poullu god. 1821. u Lescouet-Gouarec (Bretanja) ili ukazanja Mariji Ardouin god. 1840. u Nantesu.
Trokratno ukazanje Blažene Djevice Marije sv. Katarini Labouré dogodilo se u noći s 18. na 19. srpnja te 27. studenoga i u prosincu 1830. u Rue du Bac 140, u kapelici samostana sestara sv. Vinka, nekoliko stotina metara udaljeno od mjesta gdje su smaknuti brojni svećenici 2. rujna 1792. Crkva je neizravno priznala ukazanja proglašavanjem vidjelice blaženom god. 1933. te potom i svetom 1947. U prvom ukazanju postulantica Katarina Labouré dobila je Gospino obećanje kako će samostan biti pošteđen za predstojećega prevrata. God. 1830. bijaše naime godina Srpanjske revolucije koja je izbila 27. srpnja, osam dana nakon Marijina ukazanja, borbama na barikadama u Parizu te abdikacijom kralja Karla X. Time je okončana vladavina Burbonaca, obnovljena god. 1814.
Dogma o Bezgrješnom začeću
Namjesto njega 9. kolovoza 1830. ustoličen je kralj Luj-Filip Orleanski, povezan s liberalnim i protucrkvenim društvenim slojevima, dok je za vrijeme Karla X. nakon revolucije katolička obnova doživjela u Francuskoj svoj pravi procvat. Blažena Djevica Marija ukazala se Katarini Labouré drugi i treći put – za drugoga ukazanja s raširenim rukama nad zemaljskom krugljom, sa zmijom, utjelovljenjem Sotone, pod nogama te je zadužila mladu redovnicu da dadne napraviti i raširiti tzv. čudotvornu medaljicu, prema slici iz ukazanja. Na vlasti je bila Srpanjska monarhija prije nego je god. 1831. izbio rani socijalistički radnički ustanak u Lionu te njegovo gušenje u krvi. Potom je izbila epidemija kolere i došlo je do novih uličnih borbi u Parizu. “Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo” stoji napisano a čudotvornoj medaljici. To je vjeroispovijed onoga što će 24 godine kasnije, god. 1854., papa Pio IX. proglasiti dogmom, naime drevni nauk o Bezgrješnom začeću Marijinu.
U kolovozu 1846. izbila je politička kriza u Francuskoj koja je u veljači 1848. dovela do ponovnoga prevrata. Loše žetve i ljetine bijahu uzrokom društvenih nemira prije nego je godine 1847. zavladala velikim dijelovima Europe glad i teška gospodarska kriza. Marija se ukazala 19. rujna 1846. kod La Saletta, malenoga mjesta u provansalskim Alpama, jedanaestogodišnjem Maksiminu i petnaestogišnjoj Melaniji. Ukazanja su crkveno priznata 1851. Vidjelica Melanija je zapisala te je proslijeđen u Rim iscrpan izvještaj o ukazanjima s apokaliptičkim najavama u konačnom obliku god. 1879. U izvješćima je riječ o slabljenju i gubitku vjere, o nevjeri i otpadu svećenika, predstojećim ratovima i katastrofama. Najavljuje se kako će Sveti Otac mnogo trpjeti te kako će u Rimu zavladati Antikrist. Djevica je pozvala na pokoru i nasljedovanje Krista te za prosvjetljenje svijeta svjetlom vjere zbog blizine kraja vremenâ.
Dvanaest godina nakon toga Marija se ukazivala četrnaestogodišnoj Bernardici Soubirous između 11. veljače i 16. srpnja osamnaest puta u Masabjelskoj spilji u blizini Lurda, na obroncima Pireneja. Masabjelska spilja je do svoga vrha trajno ispunjena crvenkastim svjetlom sunca koje se skriva. Tu iščezavaju gotovo sve sjene. Tako opisuje spomenuti Franz Werfel spilju 170 metara visoke stijene na rječici Gavi.
Bernardica je živjela 35 godina. Svetom je proglašena na svetkovinu Bezgrješnog začeća 1933. Za vrijeme prvog ukazanja 11. veljače 1858., koja su crkveno priznata god. 1862., Bernardica se nalazila na obali rijeke Gave. Od rođenja je bila astmatična, boležljiva, a toga je dana bilo hladno i vlažno kad se sa svojom sestrom i još jednom prijateljcom zaputila u šumu nakupiti drva za ogrjev. Zbog bolesti nije smjela gaziti Gavu pa je ostala na drugoj obali. Najednom joj se u obližnjoj spilji ukazala krasna u bijelo obučena gospođa s velom i plavim pojasom. Bose su joj noge bile ukrašene žutom ružom. Djevojčica je o pojavi govorila samo kao o “Lijepoj Gospođi”. Gospa joj je naredila da drži krunicu u ruci i da moli, da bi nakon molitve ukazanje prestalo.
Za drugoga ukazanja zaputila se s njome i njezina majka do spilje, a za trećega još neka gospođa sa svojom kćerkom. Kod četvrtoga ukazanja bilo je već više od stotinu radoznalaca što su pratili Bernardicu. Međutim, jedino je Bernardica imala ukazanje kao i za svih ostalih, jedino je ona vidjela i čula, samo je one gledala “Lijepu Gospođu“, samo je ona čula njezine riječi. Nitko drugi nije ništa ni čuo ni vidio. Za trećega ukazanja čula je demonske glasove kojima je Gospođa naredila da zamuknu. Kod petoga ukazanja naučila je Gospođa Bernardicu jednu osobnu molitvu, a za šestoga, 21. veljače, dobila je Bernardica nalog da moli za siromašne grješnike i bolesni svijet. Događaji su doprli do ušiju policije te su uslijedila stroga ispitivanja Bernardice.
Za sedmoga ukazanja 23. veljače Lijepa Gospođa je dala nalog Bernardici da traži od svećenika da se podigne kapelica na ulazu u spilju. Kod devetoga ukazanja 25. veljače Gospođa je zahtijevala od djevojčice da se umije na izvoru te se napije vode i da jede travu i bilje koje je ondje raslo. Međutim, pred spiljom nije bilo nikakve vode. Bernardica je počela kopati golim rukama i rovati usnama, i iznenada se pojavio izvor iz koga je izbila voda koja je danomice bivala sve obilnija – čudotvorna lurdska voda koja je doskora očitovala svoju čudotvornost, premda kemijske analize nisu pokazivale nikakvu posebitost. Obična je voda isto tako i voda krštenja te voda kojom se peremo od grijeha. Gospođa je naredila Bernardici za vrijeme istoga ukazanja – dok je izgovarala trokratno “Pénitence! Pénitence! Pénitence!” – Pokora! Pokora! Pokora! – da moli Bogu za grješnike (“Vous prierez Dieu pour les pécheurs”). Za petnaestoga ukazanja, 4. ožujka, na izvoru se dogodilo i prvo čudo, ozdravljenje dvogodišnjeg djeteta.
Za 16. ukazanja 25. ožujka, na blagdan Blagovijesti, desetci tisuća su se okupili oko Masabjelske spilje i izvora. Bernardica je upitala Gospođu za ime. Dvaput je upit ostao bez odgovora. Na treći upit dobila je jasan odgovor u patois-narječju toga francuskog dijela Pireneja koji je za potonjih ispitivanja pred biskupskom komisijom bio od krajnje važnosti: “Que soy era Immaculada Councepciou”! – “Je suis l’Immaculée Conception” – “Ja sam Bezgrješno Začeće”. Djevojčica nije imala pojma od dogmi o Bezgrješnom začeću koja je proglašena 4 godine prije toga događaja tako da nije mogla izravno ili neizravno od drugih znati za taj pojam.
Upućen na konzervativne katolike i protuklerikalce
Nakon sedamnaestoga ukazanja 5. travnja spilja je odlukom mjesnih vlasti zatvorena, a pristup zapriječen. Ponovno je otvorena za posjetitelje tek ujesen 1858. na zapovijed cara Napoleona III. čiji je jedini sin i prijestolonasljednik u to doba teško obolio. Carski je sin pio vodu s izvora i uzimao trave s mjesta Marijina ukazanja te je čudom ozdravio. Napoleon III. bio je politički upućen na konzervativne katolike ali i protuklerikalne slobodoumnike. Nakon rata protiv Austrije 1859. u gornjoj Italiji te nakon ujedinjenja i uspostave talijanskog kraljevstva s glavnim gradom Firencom 1860. zadržavao se on s francuskim trupama u Rimu do rata s Pruskom god. 1870, kad je bio prisiljen na povlačenje iz Rima, gdje je slovio kao zaštitnik ostataka papinske države. Čini se da ga je njegova supruga Eugenija nagovorila na promjenu stajališta spram Lurda, nakon što mu je sin ozdravio. Dok je pristup spilji bio zatvoren, Bernardica je imala 16. srpnja 1858. svoje posljednje ukazanje kad se navratila još jednom na obalu Gave izvan ograđena prostora. Zanimljivo: Šesnaesti srpnja jest spomen Gospe od Karmela, svetkovina škapulara u karmelićana.
Jamačno je lako protumačiti i shvatiti fenomen mnogih Marijinih ukazanja u Francuskoj u 19. stoljeću koja su naišla na velik odjek u cijelom katoličkom svijetu. Za razliku od srednjega vijeka kad su ta ukazanja bila rijetka, u novije doba imamo mnoga ukazanja o kojima se lako i brzo pronosi vijest s jednoga kraja svijeta na drugi zbog suvremenih komunikacija. U Crkvi glede ukazanja vlada uvijek velik oprez, poglavito stoga što Rim obvezuje mjesne biskupe na pomno istraživanje te formalno priznavanje ili odbacivanje spomenutih fenomena. Učeni papa Benedikt XIV. (Prosper Lambertini) objavio je između 1734. – 1738. četiri sveska “De servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione”, O proglašavanju blažencima i svecima slugu Božjih. Tu su navedeni kriteriji i za nadnaravna ukazanja i viđenja odnosno audicije te sve okolnosti koje govore u prilog ili protiv nadanaravnosti pojedinih ukazanja.
Čisto prirodno tumačenje, jedino dostupno prirodoznanstvenom i historijskom mišljenju, ne može po sebi priznati stvarnost Gospinih ukazanja. U najboljem slučaju ono može događaje samo rekonstruirati te ispitati njihove okolnosti. Da bi čovjek priznao i prihvatio Marijina ukazanja, pretpostavlja se vjera u Božju opstojnosti i Božju svemoć, vjera u mogućnost da Bog zahvati u ljudsku povijest. Isto vrijedi i za stvarnost čuda što je pretpostavka da bi Crkva prihvatila i priznala autentičnost nekih ukazanja.
Međutim, kako jednodimenzionalni svijet i svjetonazor ne prihvaća i ne priznaje čudesa, mogućnost i dokazivost ukazanja preostaje samo onome mišljenju otvorenu transcendenciji, za-zbiljnosti. Crkveno priznanje ne znači istodobno potvrdu objektivne činjeničnosti pojedinih ukazanja Blažene Djevice Marije, nego je na istoj razini kad je riječ o prosudbi ostalih privatnih ukazanja. Crkva ni od koga ne traži da prizna ukazanja, ali je nijekanje mogućnosti privatnih objava u sukobu s Božjom svemoći i mogućnošću Božjega izravnoga zahvata u postojeći svijet.
Povijesnospasenjska dramatika novoga doba
Množina Marijinih ukazanja u novije doba u kontekstu vjere te poruka pokore i obraćenja – i u La Salettu, i Lurdu pa onda u Fatimi i Međugorju – nije nikakva slučajnost. Sve to ima u sebi eshatološko značenje. Iz toga se može povući zaključak kako povijesnospasenjska dramatika novoga doba te poziv na jasnu odluku i opredjeljenje, na obraćenje u vremenu u kome se nalazimo zatim cjelokupna sudbina čovječanstva u sadašnjim prilikama govore u prilog Marijinih ukazanja te Marije kao posrednice, putokaza i smjerokaza prema Kristu Gospodinu, njezinu Sinu u vremenu koje čini se ne treba ni Boga ni spasenja.
Marijina ukazanja u Rue du Bac otvaraju tu eshatološku perspektivu. Čudotvorna medalja, napravljena na temelju opisa što ga je dala Katarina Labouré nakon ukazanja, nije djelo umjetnika, nego je umjetnički pokušaj prikaza onoga kako je vidjelica Mariju opisala. Na njoj je prikazana Marija kako satire glavu Zmiji. Sjetimo se Guadalupe u Meksiku god. 1531. i Marijina predstavljanja: Ja sam ona koja satire Zmiji glavu!
I prije god. 1830. bijaše Marija koja satire glavu Zmiji znani motiv, ali upravo sada, nakon 1830. pojavljuje se Marija u eshatološkom ozračju, kao Veliki znak iz Apokalipse: Žena
obučena u sunce, s mjesecom pod nogama, s krunom od dvanaest zvijezda na glavi, upravo prema Otk 12, – makar to na medaljici koja se danas nudi nije uvijek raspoznatljivo. U La Salettu je ta eshatološka perspektiva više nego jasna kao i poziv na pokoru u Lurdu gdje se miješaju i demonski glasovi iz pakla, ona Zmija s čudotvorne medalje. U Fatimi imamo viđenje pakla, što je male vidioce do dubine bića prestravilo.
Kad se pitamo spram poruka Blažene Djevice Marije u Lurdu, možemo zaključiti zajedno s René Laurentinom, ponajboljim teološkim znalcem iz područja ukazanja, a on je temeljito istraživao lurdska ukazanja i napisao zacijelo najopsežnije i temeljno djelo o njima: “Krajnje siromaštvo, molitva, pokora i bezgrješno začeće Marijino!” U te sržne riječi mogu se sažeti poruke lurdskih ukazanja. Majka Božja izabire kao naslovnika svojih ukazanja obično seosko dijete, mlinarevu kćerku, dijete iz najsiromašnije obitelji u selu. Međutim, nisu li i betlehemski pastiri bili siromasi, bez ikakva obrazovanja? Bernardica je živjela siromaštvo i nikada ništa nije uzimala, nikakvu dobit ni korist nije imala od ukazanja, pa ni nakon što je postala slavna. Lurd je mjesto sućuti, smilovanja te skrbi za bolesne i patnike – upravo kao i onaj ribnjak Betezda u Jeruzalemu, gdje bijaše okupljalište svih bolesnih kod Ovčijih vrata.
Bernardica koja je kasnije stupila u samostan (god. 1866.) a preminula 1879., posvetila se u ratnoj godini 1870. brizi za ranjene francuske vojnike u jednome lazaretu, vojnoj bolnici. Isus je govorio o djeci koja prihvaćaju kraljevstvo Božje te o prihvatu kraljevstva Božjega kao maleno dijete. Sva ukazanja, poglavito pak ova tri velika i zadnja – lurdsko, fatimsko i međugorsko – govore kako je kršćanska vjera ponajprije vjera siromaha i malenih. Jer siromasima pred Bogom pripada kraljevstvo nebesko, kako veli Isus u prvom blaženstvu. Kraljevstvo Božje u eshatološkom smislu riječi.
Sveti Ivan Pavao II. zaputio se u upravo u Lurd na svoje posljednje putovanje, kao bolesnik i nemoćnik. Donio je Mariji samo jednu ružu iz Rima (što su nekoć običavali pape činiti spram kršćanskih kraljica i vladarica). Došao tražiti zdravlje, moliti i napiti se lurdske vode. Ozdravio nije, doskora je preminuo, ali je imao duboko iskustvo tako da je nakon molitve izjavio kako to „bijaše jedna od najljepših svetkovina mojega života“. Bijaše to konačni cilj i smiraj njegovih hodočašćenja, na mjestu dijaloga između neba i zemlje, na mjestu s koga je poručio svim ženama svijeta da budu „čuvarice Nevidljivoga“ u svijetu. Jer, život je predivni dar, sveti dar, od začeća do smrti. „I nitko ne može tražiti za sebe pravo biti gospodarom života ili smrti. Budite muževi i žene slobode. Međutim, ipak mislite i na ovo: I sloboda je ranjena grijehom. I samu slobodu treba još jednom osloboditi…“
