Gdje se pjeva ili glasno govori, gdje svatko sa svakim razgovara, a nitko nikoga ne čuje, jedino majka – koja poslužuje takvo ili slično društvo – čuje udaljeni plač svoga djeteta. Zar tu sliku naše zemaljske majke ne možemo na poseban način primijeniti i na našu Nebesku Majku koja želi zaustaviti ili ublažiti plač svoje djece na zemlji, kao što je više puta kroz povijest i učinila?
To bi mogao biti i odgovor onima koji sumnjičavo gledaju na Gospina ukazanja ili ih pak nikako ne prihvaćaju. Neki, doduše, prihvaćaju mogućnost ukazanja, ali bi htjeli imati ovlasti nad Gospom: gdje i kad smije doći i koliko dugo treba ostati. Neki priznaju samo ona mjesta koja je Crkva priznala, a neki ni ta. Takvi ne griješe, no je li to kršćanska razboritost? Ima mjesta za koja su hodočasnici uvjereni da su istinita iako ih je Crkva priznala samo kao mjesta molitve. Jedno od njih je L’Île-Bouchard, mjestance s 1.255 stanovnika, 42 km južno od Toursa u Francuskoj.
Dekretom od 8. prosinca 2001. nadbiskup Toursa Andre Vingt-Trois je odredio: „Poslije 1947. godine mnogi katolici dolaze kao hodočasnici u župnu crkvu St. Gillesa u L’Île-Bouchardu častiti Blaženu Djevicu Mariju. Ova hodočašća plod su mnogih milosti. Bez ikakve senzacionalnosti razvijaju duh molitve i doprinose rastu vjere u sudionicima. Poslije brižno proučenih činjenica i savjetovanja s kompetentnim osobama odobravam ova hodočašća i javno čašćenje Gospe od Molitve u župnoj crkvi St. Gillesa u L’Île-Bouchardu…“
Što se dogodilo u tom mjestu?
Četiri djevojčice: Jacqueline Aubry (12), Jeanne Aubry (7), Nicole Robin (10) i Laura Croizon (8) izjavile su da su u ponedjeljak 8. prosinca 1947. na svetkovinu Bezgrješnog začeća Marijina vidjele Gospu. To je vrijeme kad pobjednička Francuska prolazi tešku unutarnju krizu. Opći štrajk, sabotaže i sukobi s policijom prijetili su građanskim ratom i komunističkim pučom…
Toga 8. prosinca oko 12.50 sati Jacqueline i njezina sestra Jeannette nakon obiteljskoga ručka pošle su u školu. Pridružila im se i Nicole Robin. Nastava počinje u 13.30, a one krenule malo ranije. Ravnateljica škole (časna sestra), zabrinuta zbog događanja u zemlji, toga je jutra pozvala djecu da mole za Francusku. Kako su djevojčice prolazile pokraj crkve, Jacqueline ponudi dvjema mlađim djevojčicama da kratko u nju navrate i pomole se, što i učiniše. Pred Gospinim oltarom molile su desetak krunice sa zazivom koji odgovara svetkovini dana:
„O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo!“
Sve počinje u crkvi: „Odjednom sam sa svoje desne strane, između vitraja Gospe Lurdske i oltara, vidjela veliko svjetlo, živo i nimalo blještavo“, piše Jacqueline. „U sredini se pojavila lijepa gospođa stojeći u jednoj špilji. S njezine desne strane stajao je anđeo.“
Jacqueline je to kazala prijateljicama koje su podigle glavu i povikale: „O, lijepa gospođa! O, lijepi anđeo!“ Nakon 4-5 minuta prestrašene izlaze iz crkve, ali se brzo vraćaju. „Gospođa je još tu“, kaže Jeannette s ulaza, s dna lađe. O viđenju bezazleno kazuje dvjema školskim drugaricama koje prolaze ispred crkve, Sergini i Lauri Croizon. Laura odmah vidi što i njezine prijateljice, a Sergina ne vidi ništa.
Djevica se smiješi djevojčicama, a one je gledaju. Na glavi ima bijeli veo ispod kojeg se vidi nekoliko plavih vlasi. Oko njezine bijele haljine optočene zlatom stoji plavi pojas čija dva raširena kraka sežu do koljena. Ima sklopljene ruke i duge, fine prste. U ruci joj krunica s velikim bijelim zrncima na zlatnoj žici. Sva je u svjetlu. Ukazuje se u maloj špilji, a stoji na velikom pravokutnom kamenu. Pred njom su ruže. S njezine desne strane, malo niže, je anđeo svijetloplavoga pogleda s krilima „boje svjetla“. Stijena, na kojoj stoje Gospođa i anđeo, ne dodiruje zemlju. Gospođa prebire krunicu, ali se glas ne čuje.
„Otišla je. Možda će se vratiti“ , kaže Laura. Sergina, koja ne vidi ništa, prosvjeduje: „Idemo, idemo! Možda je đavao!“ Jacqueline i Jeannette za događaj su javile ukućanima. Gospođa Aubry se ne slaže s tom viješću. Kad je stigla u školu, Jacqueline je pričala o ukazanju s. Mariji od Djeteta Isusa, što sestra ne vjeruje. O ukazanju u crkvi djevojčice su kazale i župniku-dekanu Segelleu (73). Brzo je ispitao djecu i zaključio: „Budite pametne i ljubite Gospu.“ Župnik je mislio da je priča time završila. A ravnateljica škole se malo i narugala: „Ako je tako lijepa, ja bih, da sam na tvom mjestu, ostala u crkvi“ i okrenula se od Jacqueline.
Djevojčica je „uzme za riječ“ i oko 13.50 uputi se na mjesto ukazanja.
„Ona nas čeka!“ uskliknula je Laura kad je stigla u sporednu lađu crkve. Gospino lice je obavijeno žalošću. Govori im, naglašavajući svaku riječ: „Recite maloj djeci da mole za Francusku. Potrebno je za nju moliti.“ Poslije riječi „Francuska“ učinila je kratku stanku.
„Gospođo, jeste li vi naša Nebeska Majka?“ pita Laura.
„Da“, odgovara ona srdačno se smiješeći.
„A anđeo?“ nastavlja Jacqueline. Anđeo se okrenu prema njoj i, smiješeći se, kaže jakim glasom: „Ja sam anđeo Gabriel.“
Ukazanja se nastavljaju
Nakon toga Gospa spusti ruku prema djeci: „Dajte mi svoju ruku da je poljubim.“ Jacqueline se prva približi i podigne se na prste. Gospa se sagne i primakne pruženu ruku k svojim usnama. Zatim dolazi Nicole, a Laura i Jeannette su još male. Jacqueline ih podiže bez ikakva napora. Četvero djece je osjetilo blagi kontakt i toplinu Gospinih usana. „Vratite se večeras u 17 sati i sutra u 13 sati!“ rekla im je Gospođa i iščezla u oblaku srebrne prašine.
Ovo ukazanje prvoga dana trajalo je od 8 do 10 minuta. Sestre nastavljaju s usmenim ispitivanjem, a dvije starije olovkom opisuju događaj. Jacqueline je napisala 23 retka, a njezina rodica 16 – same činjenice.
Jacqueline je stigla u crkvu za vrijeme pozdrava Presvetom Sakramentu. Troje drugih bili su spriječeni doći. Počinje moliti krunicu i za vrijeme pete desetice odjednom se pojavi Gospa, a da Jacqueline nije ni primijetila. Desnim kažiprstom Gospa joj dade znak da se primakne. Ukazanje je trajalo kratko. Gospa je otišla u trenutku kad je zvono najavilo dolazak Presvetoga. Poslije blagoslova svećenik zapjeva: „Marijo, bez grijeha začeta, moli za Francusku!“
Gospa i anđeo se ponovno pojaviše, opet u svjetlu.
Časna sestra je pustila školsku djecu i ponovno ide k Jacquelini koja je u razmatranju.
„Kad netko tvrdi da vidi Gospu, ne okreće glavu u crkvi!“ kaže joj.
„Draga sestro, Gospa je tu, ona nas gleda!“ Redovnica, sve dotle nezainteresirana, odjednom je zadivljena mirnoćom djeteta. Moli s njom Zdravo Marijo… Krajem druge desetice Jacquelin joj kaže: „Draga sestro, Gospa je otišla.“ Sestra je, da bi izbjegla nova pitanja, odvede k župniku koji je mislio da su „ukazanja“ prestala. Ali ne, „prizor“ se nastavlja! Jacqueline kaže da će Gospa doći i sutra u 13 sati. Župnik diže ruke prema nebu: „Nećemo lako izići iz ovoga. Sutra u 13 sati zatvorit ću crkvena vrata!“
Utorak, 9. prosinca 1947.
U 12.50 župnik je s ključem u crkvi, ali se predomislio, nije je zatvorio. Četiri djevojčice se upute prema Gospinu oltaru, mjestu ukazanja. Odjednom, evo živoga svjetla. Srebrni zastor se raširio i pružio između vitraja Gospe od Pobjede i Gospina kipa. I ukaže se Gospa. Anđeo je na njezinoj lijevoj strani, nije više na desnoj. Pred njom ruže, ispod ruže i natpis: Ja sam Bezgrješno Začeće.
Jacqueline pita: „Mogu li ući i moje prijateljice?“
„Da, ali me one neće vidjeti.“
Gospa pozove vidjelice da poljube križ na njezinoj krunici. Jacqueline podiže dvije manje djevojčice, kao i jučer. Djeca mole deset Zdravomarija, a Gospa nakon toga, žalosna, kaže:
„Molite za Francusku ovih dana, u velikoj je opasnosti. Recite župniku da dođe u 14 sati. Neka dovede djecu na molitvu.“ I doda: „Recite mu da sagradi jednu špilju gdje sam ja sada; neka tu postavi moj kip i kip anđela, ja ću ga blagosloviti. Dođite u 14 i 17 sati.“
I Gospa je iščezla. Činilo se kao da se provukla kroz zid dok se srebrni zastor zatvarao. Vidjelice su pošle k župniku, ali on ima primjedbu: „14 sati, to je sat nastave. Idite i slušajte svoju učiteljicu.“ One, moleći, poslušaju, ali Jacqueline plače. Sestre i đaci raspravljaju o tome u školi, a Jacqueline kaže: „Gospodin župnik neće, neću ni ja.“ I utone u posao. Na kraju nastave, u 16 i 30, Jacqueline se vraća u crkvu s dvije mlađe, bez Nicole koja se trebala, po majčinoj zapovijedi, vratiti kući. I Jeannette se vratila kući. U crkvi su samo Jacqueline i Laura.
„Pjevajte Zdravo Marijo!“ zapovijeda Gospa i poziva ih da mole jednu deseticu krunice.
„Hoćete li doći i sutra?“ pita Jacqueline.
„Da, dođite sve dane u 13 sati. Reći ću vam kad će sve ovo završiti.“ I Gospa ih blagoslovi jednim velikim znakom križa. Ukazuje se i u 17.30, a župnik o događajima obavješćuje nadbiskupa.
Srijeda, 10. prosinca 1947.
Gospodin Aubry, otac djevojčica, se ljuti. Ipak se pribrao i popustio je: „Djeca mogu poći.“ U crkvi se nalazi oko 150 osoba. Ukazanje počinje sličnim redom kao i prije. Gospa traži da djeca pjevaju Zdravo Marijo, mole deseticu krunice sa zazivom „O Marijo, bez grijeha začeta…“, zatim poziva djecu da joj poljube ruku.
Djeca je pitaju: „Kako napraviti špilju?“ (Špilja ne oduševljava župnika.)
„Novcem… započeti“, dobili su odgovor.
Jacqueline još pita: „Gospe, hoćete li učiniti čudo da sav svijet povjeruje?“
„Ja nisam ovamo došla činiti čudesa, nego pozvati vas na molitvu za Francusku.“ I obrati se Jacquelini koja ima slab vid: „Sutra ćeš jasnije vidjeti i više nećeš trebati naočale.“ Povjeri joj jednu tajnu i oko 13.15 iščeznu.
Djeca već imaju protivnike. Traže da im Jacqueline otkrije tajnu, ali je djevojčica nepokolebljiva.
Četvrtak, 11. prosinca 1947.
U četvrtak jutro gospođa Aubry, kao što to redovito čini, Jacquelini donosi mlaku vodu da omekša očne kapke. No to više nije potrebno jer djevojčica vidi savršeno. Testira vid na novinama na daljini od jednoga metra – čita bez poteškoća. Ali to ne sprječava časne sestre da i dalje prigovaraju. Došao je i župnik, koji je odlučio po djeci Gospi postaviti dva pitanja:
„Odakle ta čast da dolazite u crkvu St. Gillesa?“
„Jer ovdje ima pobožnih osoba i jer je Jeanne Delanoue ovuda prolazila?
Jeanne Delannue je utemeljiteljica Kongregacije sestara sv. Ane od Providnosti.
Gospa se raspituje o budućoj izgradnji špilje i daje svoj blagoslov. Ukazanje je trajalo 13 minuta. Protivnici su sve glasniji, a jedan žandar Jacquelini zabranjuje doći u crkvu.
Petak, 12. prosinca 1947.
U petak ujutro uobičajeni prigovori: „Kad će svršiti ta tvoja komedija?“ pita sestra Saint-Leon. „Pripazi da to nije đavao“, kaže s. Marija od Djeteta Isusa.
Mala Jeannette je već odgovorila: „Đavao ne može tako dobro činiti!“ I Jacqueline: „Ja sam vrlo zadovoljna kad je vidim.“ Potom: „Ona ima tako blage oči.“
U 13 sati u crkvi se nalazi oko 300 osoba. S. Saint-Leon se sakrila iza oltara i promatra. Točno u 13 sati zastor se širi, Gospa je tu, anđeo se ukazuje djeci. Ovog puta Gospa ima aureolu koja svjetluca iza glave. Daje im znak da zapjevaju Zdravomariju, „polako i blago“, i ljube joj ruku. Jacquelini, koja je ponovno tražila čudo, Gospa odgovara tužna lica: „Nisam došla činiti čuda, nego da vi molite za Francusku.“
Vidjelice su sačuvale sjećanje na svijetlu aureolu.
Subota, 13. prosinca 1947.
Premašeni su svi rekordi: u crkvi je više stotina osoba. Tu su i četiri svećenika, od kojih su dvojica monfortanci. Djeca su donijela cvijeće. Prije nego je otišla, Gospa je rekla: „Sutra ću se vratiti posljednji put.“ Mnoštvo vjeruje djeci, a i župnik nije daleko od toga.
Nedjelja, 14. prosinca 1947.
Unatoč tmurnom vremenu, u crkvi i oko crkve nalazi se oko 2.000 ljudi. Crkva je prepuna i djeca ulaze kroz sakristiju, a vodi ih s. Saint-Leon. Jacqueline nosi buket pjegavog kozlaca, Nicole makove ruže, Laura ljubičice, a Jeannette ruže. Prati ih 7 svećenika, načelnik mjesta, dr. Tabas te poglavarica redovnica.
U 13 sati Laura kaže: „Evo je!“ Djeca Gospi prenose župnikovu poruku: da blagoslovi nadbiskupa, njegovih 25 godina biskupstva, biskupa de Bloisa, dvije župe, slobodne škole, svećenike dekanata te da pošalje svećenika za područje Toursa. Gospa, smiješeći se, naklonom glave prihvaća molbu. Jacqueline joj nudi cvijeće:
„Uzmite cvijeće! Poljubite ga“, uporna je Jacqueline.
„Ja ću ga poljubiti, ali ga neću uzeti. Vi ćete ga ponijeti.“
Jacqueline joj naizmjence daje četiri buketa da ih poljubi. Podiže se na prstima za dvije posljednje, koje su i najmanje. Savjesno prenosi brojne primljene molbe i pita:
„Gospođo, što treba učiniti da se utješi naš Gospodin zbog patnje koju uzrokuju grijesi?“
„Treba moliti i činiti žrtve.“
„Molim vas, ostavite znak vaše nazočnosti“, uporna je Jacqueline.
„Prije nego odem, poslat ću vam živu zraku sunca!“
Gospa zatim traži: „Molite za grješnike“, a nakon toga moli deseticu za sve nazočne. Ovo ukazanje trajalo je 35 minuta. Pri kraju, usprkos oblačnom vremenu, u tamnu crkvu snažno prodire jedna sunčana zraka. Ide od prozora južnoga zida i obasjava vidjelice i njihove bukete.
„Kako lijep prizor!“ povika jedan svjedok.
To blago svjetlo svijetlit će oko četiri minute. Putanja svjetla ne odgovara zrakama sunca u zimsko doba. Bio je to znak svršetka Gospina posjeta.
Anketa u neizvjesnosti
Iako na području Toursa ima vrlo gorljivih pristaša, ukazanje nije priznato. Jacqueline, glavna vidjelica, kroz deset sljedećih godina bila je predmetom zlostavljanja i to joj je narušilo zdravlje. Jedan prijatelj svećenik obavijestio je policiju da dokrajči grozote u koje su bili umiješani i neki svećenici. Ti dosjei neće moći biti otvoreni možda ni za desetke godina.
Dijalog Gospe s djecom zbunjuje mudrost mudrih, ali to nije jedna iznuđena objekcija. Dobri plodovi, koji su usprkos odvraćanju, ustrajali na jedan diskretan i nježan način, uvijek u poslušnosti i poštovanju Crkve, govore u korist ukazanja. Svećenici i gorljivi laici podržavaju ovaj otočić pobožnosti prema Gospi. Četrdeseta obljetnica bila je sa žarom proslavljena. Doktor Anthonioz, profesor medicine u Toursu, napisao je knjigu o ukazanjima (Marie apparaît à l’Île – Bouchard, OEIL 1989), a Rene Ehert knjigu: 1947. strašna godina.
Što o tome misliti?
Jedan od najvećih dokaza autentičnosti ukazanja sama je Jacqueline Aubry. Ona je s odricanjem i potpunom plemenitošću živjela svoj život prožet kušnjama. Život joj je bio svetački, bila je žrtva. Kad su završila vanjska zlostavljanja, počele su unutarnje kušnje. U potpunoj šutnji, potpuno se prepustila Bogu, zaboravivši samu sebe. Diskretna je, ali živa i djelatna. Kao učiteljica, zračila je molitvom i svoje učenike naučila je voljeti molitvu. Kad joj zdravlje nije dopuštalo dalje raditi i kad je dolazila zamjena, djeca bi rekla: „Ali sestro, vi ste zaboravili molitvu!“ Unatoč svemu šokantnom što je doživljavala, o ukazanju je govorila s radošću. Ona je, tako reći, ukazanja ponovno doživljavala kad je o njima govorila. O njoj bi se moglo reći ono što je ispovjednik rekao o svetoj Bernardici Soubirous: „Ona je najbolji dokaz ukazanja.“ Premda nema snagu i obrambenu moć jedne Bernardice, sliči joj u transparentnosti i pasivnim putovima mističnog iskustva.
Majčinska pomoć
Događaji traže odgovore: klima štrajkova, sabotaže, sukobi ubojica, atentati na rubu građanskog rata, projekt komunističkog puča sličnog onima koji su uspjeli u toliko drugih zemalja, najavljivali su ono najgore. U noći od 7. na 8. prosinca 1947. predsjednik Savjeta Jules Moch, odgovoran za unutarnje poslove, koračao je nadugo i široko u svom uredu ne znajući kako izbjeći najgore.
U toj noći situacija se u Francuskoj počela smirivati. U zoru Gospine svetkovine, kad je bio pokopan maršal Leclerc i kad su bila prva ukazanja, splašnjavao je komunistički otpor. U školi u L’Île-Bouchardu časna sestra je počela moliti za Francusku. Gospa se ukazala i zatražila molitvu za Francusku. Gospa je očitovala svoju zaštitu i svoju brigu da oslobodi svijet od najstrašnije ateističke zavjere koja se dogodila poslije početka kršćanstva. Svakomu je prepušteno da o tome donese svoj sud.
Ukratko o vidiocima
Jacqueline Aubry ostala je neudana. Radila je u Toursu kao učiteljica vjeronauka. Cijenili su je i đaci i roditelji. Kao umirovljenica stanuje u L’ÎIle-Bouchardu. U suglasnosti s crkvenim autoritetom svjedoči što je doživjela 1947.
Jeannette Aubry radila je u Parizu kao ambulantna bolničarka. Nitko nije znao tko je ona, ali je zračila svojom vjerom kod svojih kolega koji su u njoj imali pomoć i utjehu. Poslije umirovljenja 1998. godine, vraća se u L’Île-Bouchard i nastavlja služiti drugima.
Nicole Robin je udana i majka je troje djece. Stanuje s mužem u pokrajini Saumur. Angažirana je u katoličkim pokretima (Ženska katolička akcija, katekizam…). U L’Île-Bouchard kao hodočasnica dolazi svakog 8. prosinca, ponekad dovede i prijatelje.
Laura Croizon se udala i imala je dva sina. Stanovala je na području Toursa, na području Pariza, Lyona i napokon u Bordeauxu. Poslije mnogo fizičkih i moralnih patnji umrla je 24. prosinca 1999. i pokopana na groblju Saint-Gilles u L’Île-Bouchardu, u jednom od grobova svoje obitelji.
Sve vidjelice su duboko u svom srcu sačuvale doživljaje iz 1947. godine, ali u potpunoj poslušnosti prema Crkvi.
