Slučaj je htio da sam vijest o izboru novoga pape dočekala u vlaku, čitajući roman M. O’Briena “Posljednja vremena”. Zaprepastilo me koliko je u njemu dobro opisano stanje svijeta i Crkve danas. Kao novinarka to znam. I tada dolazi Lav XIV., prvi američki papa.
Oni koji nisu vjernici i ne vole Crkvu – a i oni koji jesu, ali ne razumiju što je Crkva – govore o liberalnim, konzervativnim i centrističkim kardinalima. Pa govore o mostovima (vidimo kako je teško očuvati bilo kakav most, pa i hrvatsku stranku Most). Previđaju pritom da vjerske zajednice nisu političke ni dobrotvorne organizacije. Crkva ne može biti ni konzervativna ni liberalna, nego samo pravovjerna ili ne, gorljiva ili mlaka. Ni papa ne može biti liberalan ni konzervativan, samo prav ili neprav.
Kršćanstvo, Crkva… temelji se na iskustvu Isusa Krista, i to ne nekog izmišljenog, nego zasvjedočenog u Evanđelju. Sve drugo je nešto drugo. A taj Isus doista jest Lav – pisac Otkrivenja i nazvao ga je “lavom iz plemena Judina” – po svojoj radikalnosti. Tko sablazni najmanje, bolje da mu se mlinski kamen objesi oko vrata… ljubite svoje neprijatelje… tko pogleda ženu s požudom, već je učinio preljub… ja ti opraštam, idi i ne griješi više. Evo, to je taj Isus…. potpuno suprotan danas prevladavajućim trendovima i načinu života. Ni danas ni prije nije kod svih omiljen ni prihvaćen.
Njegov svećenik – a papa je rimski prvosvećenik – koji ne bi govorio i trudio se živjeti to što je Isus govorio i živio – bio bi puka karikatura, relikt prošlosti poput europskih kraljevskih obitelji čije glupe afere pune tabloide. Takav papa bio bi izvrsna slika na zidu sakristije, ali ništa drugo. I novom papi Lavu i Crkvi, dakle i meni, želim pravo papinstvo. Koje ljubi, govori istinu i zauzima se za pravdu. Što automatski znači da prokazuje mržnju, sebičnost i laž, da njima nikako ne odgovara.
