Predbožićna priča iz Kluba sv. Franje koja će vam vratiti vjeru i nadu u život

Gotovo 11 godina roditelji djece s intelektualnim teškoćama, od 18 do 70 godina, organiziraju druženja, molitvene susrete, igraonice…

Autor: Lidija Kiseljak
event 20.12.2024.
Photo: Lidija Kiseljak

Topla riječ, zagrljaj, prihvaćanje… malo je stvari koje su potrebne osobama s intelektualnim teškoćama. A što se tiče božićnih želja, niti po tom pitanju ne traže puno, barem ne ističu sebe u prvi plan. Žele da ne bude poplava, da živimo u miru, ljubavi, da se volimo…

S obzirom na to da većinu vremena provode s roditeljima, pretežito samohranim majkama, druženja su nešto što svima njima, pa i onima koji izgledaju da ne razumiju ništa, jako bitna i svima omame osmijeh na lice.

Već gotovo 11 godina druženja i izlete za osobe s teškoćama u razvoju, a moglo bi se za svih njih reći da su djeca, organiziraju roditelji iz Kluba svetog Franje. Broj djece se stalno povećava, ali i volontera… Razlikuju se od ostalih ustanova koje vode brigu o takvoj djeci, jer nisu udruga i za njih nema vikenda ili praznika, nego majke međusobno sve same organiziraju, bilo kada pa i onda kada je za njih to najvažnije, vikendima, preko praznika, ljetnog odmora… Najveća inicijativa za osnivanje Kluba krenula je od mame Viktorije, a kao produžetak iste vrste druženja koje je za njih svojevremeno organizirala bivša ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelena Brajša. 

Viktorija isto ima dijete s poteškoćama u razvoju.. Laci ima 44 godine, pristupačan je, radostan, a obožava ministrirati i taj mu ‘posao’ izvrsno ide te ga produhovljava, a što je, kaže Viktorija, prenio i na nju koja je ranije bila praktični vjernik. 

‘Isus nas ljubi s Križa. Isus je za nas uskrsnuo da dobijemo darove Duha svetoga. Bog nam daje ljubav, da opraštamo drugima.’ – neki su od citata Lacija koje s radošću ponavlja. 

‘Djeca’ u Klubu koja se sastaju na druženju u rasponu su od 18 do najstarijeg od 70 godina. 

Preko tjedna posjećuju druge udruge ili radionice, ali za razliku od ranijih vremena, smanjio se izbor, a posebno za one koji imaju pojačani oblik teškoća u razvoju.

Jedan od takvih je Franjo, s težim oblikom Down sindroma. Ali taj dečko od gotovo 36 godina pridobije srca svih volontera. Miran je, sjedi, živi u svom svijetu, tko zna što mu kroz glavu prolazi, ali kada mu je dobro omami mu se osmijeh na lice. Živi s majkom Milicom koja je znala u trudnoći da Franjo je bolestan, no bez obzira na pritisak i nagovaranja, pobačaj nikada nije bio opcija. Nakon što je rodila Franju, odmah je uslijedio otkaz na poslu, a nekoliko godina kasnije preminuo joj je i muž te je ostala sama s Franjom i kćeri. Rodbina se je s rođenjem Franje promijenila te svi dotadašnji bliski odnosi su nestali.. ‘Ako sam i negdje bila pozvana, rečeno je da Franju ostavim na čuvanju. To nisam željela, pa su stoga i odnosi se ohladili’.

Sada živi s Franjom, ali i kćer i zet su joj velika potpora. No svjesna je da Franjo čezne i za društvom, jer svako malo postavlja joj pitanje ‘Tko doći?’. 

‘Preko tjedna je u jutarnjim satima u Centru za rehabilitaciju, ali i tamo više-manje sjedi, odnosno nema više osoba koja bi se jače posvetila njemu kao osobi, kao i ostalima, koji imaju teži oblik fizičkih i intelektualnih teškoća. Dakle, opcije pojačane brige za djecu poput mog Franje i sličnih su male. Nema aktivnosti, nema ljudi.. Nekada su ga vodili na izlete, više ne, uključen je bio u sportski program tj. plivanje, no toga više uopće nema, a za neke druge sportove on nije u mogućnosti sudjelovati. U Velikoj Gorici smo čuli da postoji taekwondo klub za osobe s teškoćama, no lista čekanja je velika i došli bi na red za 3 godine.’ , govori mama Milica.

Zato joj svako druženje poput onih u Klubu svetog Franje puno znače. Tu se radi s volonterima, igra, zabavlja, pleše.. pa iako malo toga Franjo može, radostan je, jer je u okruženju gdje je prihvaćen i voljen. 

Druženja su pretežito dva puta mjesečno, u župi koja im to omogući, a njih se tada okupi 20-tak i uz volontere, ples, razgovor, igre… osjete da su ravnopravni i da postoji mjesto gdje i oni mogu iskazati svoje vještine.

Jer ima tu i osoba koja imaju slabiji oblik teškoća, ili osoba s autizmom, poput Ivana koji je dobio priliku raditi 3 puta na tjedan nakon završene škole. Još je njih nekoliko koji rade, pretežito slažu police u trgovinama koje su dale tu mogućnost i takvim osobama, a što im je dovoljno da se osjećaju ravnopravnije. Neki mogu i samostalno živjeti.

Ivan je završio ove godine srednju školu, tri puta na tjedan radi po 4 sata, a njegova majka Martina priča kako je bilo prihvatiti činjenicu da dijete nije isto poput ostalih.

‘Prvi znakovi primijetili su se s 2,5 godine. Zbog smrti moje majke koja se baš u to vrijeme dogodila, u početku sam negirala da se Ivan ponaša nešto drugačije, a onda sam postepeno počela prihvaćati… Danas mogu reći da je on na neki način poveznica naše obitelji i da s njim svakodnevno rastemo u ljubavi i strpljenju. Nismo za Ivana tražili asistenta u nastavi, bez obzira na preporuke, jer nismo željeli da se oslanja na nekoga, nego da svojim trudom ostvari rezultate. I to se pokazalo dobrom odlukom. Ivan je završio osnovnu, a zatim i bez problema srednju, ali privatnu školu, u koju se upisuje manji broj učenika što omogućava individualizirani pristup svakome od njih. Tijekom školovanja osjećao se prihvaćen od strane učenika i profesora, a to je za dijete poput njega bilo jako važno. Za razliku od neke druge djece s autizmom, Ivan je bio miran pod nastavom te nikada nije bilo problema s njegovim ponašanjem. Nakon završene škole uspio se i zaposliti na četiri sata, što je osnažilo njegovo samopouzdanje. A onda, svako druženje poput ovoga u Klubu sv. Franjo ili u Udruzi Puž dodatno mu daju osjećaj pripadnosti društvu.’ – kaže majka Martina.

Melita i Igor imaju divnu povezanost, a zajedno i pohađaju školu Nad lipom. 

Željko povremeno čisti stanove, a uz svoju situaciju s veseljem govori kako često posjećuje roditelje u Domu za starije. Ističe kako mu nedostaju češća druženja, a isto potvrđuje i Ivana. 

Zoran radi, kaže još malo pa će u mirovinu, a na posljednjem druženju Kluba proslavio je 62 godine. Najstariji sudionik druženja je Jozo, ima 70 godina…

Uz mane u govoru, pomole se, znaju i krunicu… A neki od njih, poput Latice, i svaku pjesmu.

‘Sretna sam što Klub postoji i što nam raste broj volontera. Mi majke smo se okupile kako bi same omogućile našoj djeci što kvalitetnije provedeno vrijeme. Jer nedostaje i ustanova i asistenata. A asistenti bi bili ključna poveznica prilagodbe naše djece na vrijeme kada nas jednog dana neće biti. To je ujedno i najteža tema za nas. Male su općenito aktivnosti za našu djecu, a posebno u vrijeme godišnjih, vikenda, praznika.., i posebno za djecu iznad 21 godine. Kako imamo volontere na druženjima i nama je dana mogućnost da u tom vremenu druženja se odmaknemo i zajedno popijemo kavu i razmijenimo iskustva. Volonterka Anita je s nama od prvog dana, a tu su i Dijana, Anamarija, Bernarda, Ema… Puno nam znači njihov angažman jer uvijek su tu kad zatreba, oslonac su nam i sigurnost, kaže mama Viktorija, koja je i najviše angažirana u omogućavanju boljih uvjeta za njihovu djecu.  

Kroz godine povećavao se je i broj volontera.. Različitih su struka, ali ih povezuje jedna želja prema štićenicima – da znaju da su prihvaćeni, da ih se cijeni, da ima netko tko će ih saslušati, razgovarati, igrati se s njima… 

Dijana je jedina od 8 studenata koji su prije šest godina došli upoznati se s radom Kluba. ‘Nisam odustala niti bih ikada, jer koliko ja pomognem svojim volontiranjem njima, tako oni mene čine sretnom i svaki puta nakon druženja odlazim ispunjena i sa smiješkom.’ Ima li čuđenja među kolegama, zašto volontira, kaže da ima, ponajprije zato jer mnogi imaju strah kako pristupiti osobama s poteškoćama u razvoju. ‘Recept je vrlo jednostavan. Zagrljaj, razgovor, igra…’ – kaže Dijana i dodaje da druženja za takve osobe nedostaje.

Pročitaj više

Za uskrsni ručak obično se poslužuje janjeće ili teleće pečenje, koje toga dana treba biti savršeno. Iz „Samostanske kuharice“ s. Anice Jozić, koja nas je pratila cijelo vrijeme korizme s posnim receptima, izdvojili smo njezinu preporuku i recept za dobro pečenje. Kako za pečenu janjetinu, tako i za pečenu teletinu. Za pečenu janjetinu, s. Anica…

„Želim da večeras postanemo svjesni da strani radnici nama predstavljaju Krista i mi njima predstavljamo Krista i ovo je trenutak da se propitamo o našem odnosu prema njima. Prepoznajemo li Isusa u njima?“ – ovim je riječima započeo na Veliki četvrtak Misu večere Gospodnje riječki nadbiskup Mate Uzinić u najstarijoj riječkoj župnoj crkvi Uznesenja BDM….

Na Veliki petak počinje devetnica Božjemu milosrđu. Iako devetnica nije jedan od glavnih oblika pobožnosti u čast Božjemu milosrđu, njome se na Isusovo traženje pripremamo za proslavu jednog od najvažnijih oblika: za svetkovinu Božjega milosrđa. Pritom su nam na raspolaganju preostala četiri glavna oblika štovanja, a to su: krunica Božjega milosrđa, štovanje slike Božjega milosrđa (devetnica se moli pred slikom Milosrdnog Isusa), štovanje Sata milosrđa (moli se u 15 sati), širenje štovanja Božjeg milosrđa (potaknuti bližnje na moljenje devetnice), a u duhu pouzdanja u Božju dobrotu i milosrđe prema bližnjemu koje se očituje kroz molitvu.