
Hrvatski narod i hrvatska domovina u petak 27. lipnja posvećuju se Presvetomu Srcu Isusovu na misama s početkom u 19 sati. To je jedino mjesto i vrijeme gdje nam kao vjernicima tada valja biti ako želimo i mi kao narod i domovina – trajno biti. Slijedi nam stoga nakon zadnjega lipanjskoga petka »duhovni potres« u kojem, za razliku od zemljotresa, sve duhovno i materijalno dolazi na svoje mjesto. Stoga će nad svakim današnjim vjernikom lebdjeti pitanje gdje je bio kada su se hrvatski narod i hrvatska domovina posvećivali Presvetomu Srcu Isusovu, piše glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić.

„Nihil obstat“ dao je međugorskom fenomenu konačnu formu, pa su ovogodišnja međugorska obljetnica, kao i samo Međugorje, oterećeni bremena kojim je ono od samoga početka bilo opterećeno kroz razne progone i podmetanja. Ambicije da se zatre Međugorje papa Franjo anulirao je, prvo, podvrgavanjem međugorske župe izravnoj upravi Vatikana, a nakon toga i “nihil obstatom” kao najvećim stupnjem u vrednovanju ukazanja i nadnaravnih pojava.

Poznati franjevac iz Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj, fra Šimun Šito Ćorić, uputio je za 44. obljetnicu međugorskih ukazanja otvoreno pismo “Za ljudski odnos prema fra Jozi Zovku” prefektu Dikasterija za nauk vjere kardinalu Victoru Fernandezu, mostarskom biskupu Petru Paliću te provincijalu fra Jozi Grbešu, koje donosimo u cijelosti.

Tako je gotovo svakoga jutra unazad tjedan dana otkako je vidjelica Marija Pavlović Lunetti nakon jednog od svojih svakodnevnih ukazanja prenijela Gospinu poruku da Blažena Djevica Marija želi da se devetnica uoči 44. obljetnice moli upravo na Podbrdu u pet ujutro, kada vidjelica Marija ima i ukazanje koje traje šest do sedam minuta.

Često se od svećenika tijekom mise može čuti poziv na prikladno odijevanje u crkvi. Bez obzira na to podsjeća li vas vaš župnik na to ili ne, takve pozive treba shvatiti ozbiljno – kao izraz poštovanja prema svetosti prostora, ali i prema vlastitom dostojanstvu.
Svećenicima, profesorima i liječnicima također je vruće – no zasigurno ne bismo željeli da nas svećenik na misi dočeka u potkošulji, ili da profesor na fakultetu ispituje bez majice.

Ulazak u tuđe živote, osobito one javno izložene, često je tek odraz emocionalne pustoši u vlastitom. Preko ekrana posežemo za tuđim pričama kako bismo nahranili ono što u stvarnosti više ne nalazimo. Kad su nam odnosi postali plitki, kad više nemamo prijatelja kojem možemo povjeriti vlastiti lom ili nas više nitko ne poziva da čujemo njegov, tražimo bliskost ondje gdje nas najmanje košta.

„Svi jure ka da će ne znam kamo stići. I svi su na ekranima“, rekao je mi je taksist.. Dobro, to je poznato, pomislila sam. „Ja imam drukčiju filozofiju. Nikamo ne treba juriti. Ja svake nedjelje popodne odem na more. Isključim mobitel. Gledam u more, kupam se, budem u miru. I to je lip život. Tu se ja resetiram“, ispričao je. Zatim je nastavio o obiteljskim odnosima… i ne znajući odgovorio na mnoga pitanja te dao snažnu životnu lekciju.