Arhiva

Duhovnost

U središtu krunice nije Marija, nego Isus – blagoslovljen plod utrobe njezine. Marija nas vodi k Njemu; njezina molitva uvijek pokazuje prema Sinu. Svaka „Zdravo Marijo“ otvara srce za jedan trenutak Evanđelja: utjelovljenje, križ, uskrsnuće, slavu. Ponavljanja nisu „blebetanje“, nego disanje duše.

Sv. Jeronim treba nam danas jer živimo u vremenu površnosti koja se prodaje kao mudrost, buke koja se proglašava mišljenjem, duhovne lijenosti koja se maskira tolerancijom, vjere bez rizika, teologije bez žara i pobožnosti bez dubine.

Ljudi su okruženi demonima ili zlodusima, samo toga nisu svjesni jer ih ne vide; kao što nisu svjesni ni prisutnosti anđelâ. I jedni i drugi nastoje djelovati na ljude; jedni negativno, drugi pozitivno.

Hodočašće označava pokloničko putovanje u svetište koje se poduzima iz religioznih razloga, tj. s nekom vjerskom nakanom. Kao religiozan čin, hodočašće gotovo uvijek ima obilježje zasluge u osobnom spasenju.

Isusovo obećanje glasi: onome tko je bude molio rado ću dati sve što od mene bude tražio (Dn 1541), (…) ako je u skladu s mojom voljom. (Dn 1731)

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter

    Za dobivanje potpunih oprosta, Crkva je postavila neke uvjete. Tri su glavna odnosno uobičajena uvjeta: sakramentalna ispovijed, sveta pričest, molitva na nakanu Svetog Oca, da izvršimo propisano djelo, uz koje je vezan potpuni oprost (djelo pobožnosti, djelo milosrđa ili djelo pokore; propisano djelo je vezano uz pobožni posjet crkvi ili oratoriju za vrijeme kojega se izmoli npr. Očenaš i Vjerovanje, ukoliko se drukčije ne propiše) te da nismo neuredno navezani na nijedan, pa ni laki grijeh.

    O tome da ispovjedaonica nije obiteljsko savjetovalište pišu kapucini iz župe sv. Mihaela arkanđela u zagrebačkoj Dubravi. Objavu prenosimo u cijelosti.

    Najnovije

    Život je čudan učitelj. Ono što kao djeca slušamo jednim uhom, godinama poslije počne odzvanjati u srcu. Tada čovjek shvati da su ga najdubljim istinama često učili ljudi koji nikada nisu napisali nijednu knjigu.

    MANIFEST O BRATSTVU

    Rana je znak da je bratstvo živo. Samo živo tijelo može krvariti. Mrtvo tijelo ne krvari. Gdje nema rane, nema ni bliskosti. Ljudi koji se ne dotiču, ne mogu se raniti. Stranci nas neće povrijediti. Braća mogu i često to čine. Što je netko bliži, to te dublje rani. Zato brat rani više od tuđinca: jer smo mu otvorili vrata, jer je mogao ući u našu nutrinu.

    Zato drukčije gledam i na vlastita sjećanja. Ona nisu mjesto na koje bježim kada mi je teško. Ona su dar koji me uči zahvalnosti. Pokazuju mi da nijedan iskreno proživljen trenutak nije izgubljen. Da nijedna ljubav nije nestala. Da nijedna molitva nije ostala neuslišana, makar je odgovor došao drukčije nego što sam očekivao.

    Odlučila sam ili, bolje rečeno, prisilila sam se ići na Svetu Misu i preko tjedna, jer je tada manje ljudi i Misa traje kraće. Nakon otprilike mjesec dana na jednoj sam Misi kao i obično bila opuštena, zatvorenih očiju kako bih se mogla što bolje sabrati i kako bi mi misli lutale što manje. Kad je počelo prikazanje darova, odjednom kao da su mi se uši otvorile na poseban način, kao da sam ušla u neku drugu dimenziju.

    Karmelićani iz Splita objavili su zanimljive informacije o škapularu te kako ga primiti, što on znači i koje se milosti mogu dobiti po njemu.

    Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

    Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

    Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.

    Nije najveća stvar nikada ne pasti. Najveća je stvar imati poniznosti priznati svoj pad, vjere ponovno ustati i prijatelje koji će, kada više ne možeš sam, kleknuti uz tebe, pomoliti se s tobom i pomoći ti da ponovno pronađeš put.

    U grčkom Novom zavjetu, krotkost je πραος (praos). U davna vremena, ovaj izraz nije se koristio za opisivanje tihog čovjeka u stjeranog u kut, već uhodanog konja: životinje koja je zadržala svu svoju divlju snagu, ali sada hoda pod sedlom i pokorava se najmanjem pokretu uzdi.

    Čovjek danas možda više nego ikada jede, a manje nego ikada blaguje zajedno. Hrana se guta na brzinu, stojeći, usput, pred ekranima i mobitelima. Sve je postalo ubrzano, funkcionalno i hladno.

    Brak nije samo osjećaj. Brak je svakodnevno biranje drugoga čovjeka. Birati nekoga znači imati vremena za njegovu šutnju, primijetiti mu umor u očima, ostati uz njega i onda kada više nije jednostavno. Ljubav ne živi od velikih riječi. Ona živi od pažnje.

    Među čitanijim kolumnama naše donedavne suradnice Diane Tikvić bila je ona za prošlogodišnje Duhove, pa je stoga ponavljamo. Diana Tikvić nedavno je postala glavnom urednicom Hrvatske katoličke mreže.

    Trebali bismo češće zastati i zapitati se: gdje su ti darovi u našem svakodnevnom životu? Koristimo li snagu Duha Svetoga da nam bude duhovno vodstvo pri odlukama i kao vodič kroz život?

    Kad Isus najavljuje i obećava dolazak Duha Svetoga, naziva ga “Paraklet”, Zagovornik. “Paraklet” se obično prevodi kao “Tješitelj”. Isus Duha Svetoga naziva i “Duhom Istine”

    Nezahvalnost je duhovna kratkovidnost. Čovjek koji ne zna zahvaljivati nikada neće biti sit. Ni novcem, ni uspjehom, ni odnosima.

    Svibanj je među katolicima poznat i kao mjesec posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Međutim kako je taj mjesec postao povezan s Gospom?

    Zlo može uznemiravati i pokušavati zavesti, ali ne može pobijediti čovjeka koji ostaje uz Boga, jer ondje gdje je Bog, ondje zlo nema posljednju riječ.

    “Gospodin ne traži da budemo poštovani, moćni i uvaženi, već skromni, dobri i nevini kao janjci, spremni na svaku žrtvu. Samo takve će nas prepoznati i zaštititi od različitih vukova”, piše fra Ivica Jurić, čiji tekst prenosimo u cijelosti.