
Za dobivanje potpunih oprosta, Crkva je postavila neke uvjete. Tri su glavna odnosno uobičajena uvjeta: sakramentalna ispovijed, sveta pričest, molitva na nakanu Svetog Oca, da izvršimo propisano djelo, uz koje je vezan potpuni oprost (djelo pobožnosti, djelo milosrđa ili djelo pokore; propisano djelo je vezano uz pobožni posjet crkvi ili oratoriju za vrijeme kojega se izmoli npr. Očenaš i Vjerovanje, ukoliko se drukčije ne propiše) te da nismo neuredno navezani na nijedan, pa ni laki grijeh.

Rana je znak da je bratstvo živo. Samo živo tijelo može krvariti. Mrtvo tijelo ne krvari. Gdje nema rane, nema ni bliskosti. Ljudi koji se ne dotiču, ne mogu se raniti. Stranci nas neće povrijediti. Braća mogu i često to čine. Što je netko bliži, to te dublje rani. Zato brat rani više od tuđinca: jer smo mu otvorili vrata, jer je mogao ući u našu nutrinu.

Zato drukčije gledam i na vlastita sjećanja. Ona nisu mjesto na koje bježim kada mi je teško. Ona su dar koji me uči zahvalnosti. Pokazuju mi da nijedan iskreno proživljen trenutak nije izgubljen. Da nijedna ljubav nije nestala. Da nijedna molitva nije ostala neuslišana, makar je odgovor došao drukčije nego što sam očekivao.

Odlučila sam ili, bolje rečeno, prisilila sam se ići na Svetu Misu i preko tjedna, jer je tada manje ljudi i Misa traje kraće. Nakon otprilike mjesec dana na jednoj sam Misi kao i obično bila opuštena, zatvorenih očiju kako bih se mogla što bolje sabrati i kako bi mi misli lutale što manje. Kad je počelo prikazanje darova, odjednom kao da su mi se uši otvorile na poseban način, kao da sam ušla u neku drugu dimenziju.