Sve češće ljudi na ispovijedi govore o nervozi, anksioznosti, prisilnim mislima, obiteljskim problemima i tuđim pogreškama. Sve su to stvarne i često teške životne okolnosti. Ali nisu same po sebi grijeh.
Ispovijed nije psihoterapija ni obiteljsko savjetovalište. U njoj ne govorim ponajprije o tome što su drugi učinili meni, nego o svojim postupcima, propustima i odgovornosti.
Poseban je problem kada netko godinama govori o istoj tjeskobi, strahovima i nametljivim mislima, a odbija potražiti stručnu pomoć. Vjera nije protiv psihologa, psihoterapeuta ili liječnika. Bog djeluje i preko stručnih ljudi. Tražiti pomoć nije znak slabe vjere.
Ispovijed daje oproštenje, milost i mir savjesti. Stručna pomoć liječi ono što pripada području psihičkoga zdravlja. Jedno ne isključuje drugo. Zato ljude ne treba samo pozivati na ispovijed, nego ih ponovno učiti što ispovijed jest: iskren susret s Bogom u kojem čovjek prestaje govoriti o svima drugima i napokon pogleda sebe.
Izvor: Župa sv. Mihaela, kapucini
