Mir vam i dobro, draga braćo franjevci i drage sestre franjevke. Gospodin vam dao mir, braćo i sestre (usp. Lk 10,5-6; Iv 20,19.21.26; Br 6,24-26; Fil 4,7).
Pred kraj života sveti Franjo u Oporuci kaže da mu je Gospodin dao braću. Ne kaže da je okupio oko sebe sljedbenike niti da je pronašao grupu ljudi koja slično misli kao on. Ne piše da je osnovao red, niti kako mu je ime. Kaže: „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće…” Braća mu nisu bila ostvarenje nekoga unaprijed smišljenog plana. Dogodila su mu se. Došla su mu kao dar i kao iznenađenje.
Mi danas ovu Franjinu rečenicu okrećemo i kažemo: kao što je Gospodin Franji dao braću, tako je nama dao brata Franju. Kakvoga nam je brata Gospodin dao? Nekoga blagog, dragog sveca koji ima pticu na ruci? Nekoga dobrog zaštitnika prirode, ekologa? Nekoga siromašnog čovjeka koji dolazi iz daljine srednjeg vijeka? Ili “vječnog zaljubljenika” (Yves Ivonides / Ivon Ćuk)?
Friedrich Nietzsche, Friedrich Nietzsche, koji ne spada baš u okvir naše proslave osamstote obljetnice preminuća sv. Franje, kaže da iz tri anegdote možemo dobro oblikovati sliku nekoga čovjeka. Uzet ćemo tri slike iz života svetoga Franje. Vidjet ćemo sina koji napušta očevu kuću, poglavara koji se posramio zbog svoje nadmoći nad jednim bratom i bolesnika koji leži gol na goloj zemlji, skrivajući lijevom rukom ranu na desnom boku.
U sva tri prizora susrećemo tijelo, golo Franjino tijelo. To su trenuci u kojima nas Franjo poziva da se upitamo kako gledamo vlastito tijelo i kako se odnosimo prema tijelu drugoga.
Kad danas spomenemo golotinju, javljaju nam se različite asocijacije. Nekome će najprije pasti na pamet erotika i seksualnost. Netko će pomisliti na pornografiju i ovisnosti. Netko na reklame koje susrećemo posvuda u svijetu u kojem živimo. Netko opet na provokaciju. Netko na protest. Netko na poniženje zarobljenika ili žrtve nasilja. Netko opet na čovjeka koji je ostao gol, bez igdje ičega.
Golotinja može govoriti o povjerenju, ali i o gubitku zaštite. Može biti slobodno izabrana, ali i nasilno nametnuta. Može privlačiti pogled, izazivati sram ili buditi sućut. Golotinja nije jednoznačna; ona je višeznačna.
Zato nije dovoljno pitati se koliko je tijelo otkriveno. Naša su pitanja šira: tko se svlači, pred kime, je li slobodan, što time želi reći i kakav pogled susreće njegovo tijelo?
Naš je svijet prepun tijela. Nikad nismo bili okruženi tolikim brojem slika ljudskih tijela. Gledaju nas s plakata, s televizijskih ekrana, s internetskih stranica, s društvenih mreža. Ali nisu sva tijela jednako dobrodošla. Pokazuju nam se mlada, zdrava, snažna, njegovana, oblikovana, privlačna tijela. Pred nama su tijela koja ne pokazuju umor, bolest, starenje niti tragove svakodnevnog napora.
Ova tijela koja nas opsjedaju nisu samo vidljiva. Pojavljuju se kao mjerila. Pojavljuju se sa snažnim nijemim imperativom: ovako bi i ti trebao/trebala izgledati! Neprimjetno počinjemo vlastito tijelo gledati očima publike koju zamišljamo. Sve se manje pitamo: kako se ja osjećam? A sve se više pitamo: kako izgledam drugima, kako me drugi vide?
Tako se može dogoditi da pred nama stoji zdrav čovjek koji se stidi svoga tijela. Imamo pred sobom mladu ženu koja se boji znakova starenja. Nađemo se pred mladim ljudskim bićem koje ima lijepo lice, ali sebe doživljava kao projekt koji nije dovršen i koji treba popravljati. Može osjećati da nije dovoljno lijepo, mlado, mišićavo, vitko, da nije dovoljno privlačno da bi bilo viđeno.
I zato u našem svijetu buja estetska kirurgija. Da budemo načisto: plastična kirurgija može pomoći mnogim ljudima nakon nesreće, bolesti, opeklina ili prirođene poteškoće. Može vratiti funkciju nekog dijela tijela i ublažiti posljedice neke traume. I estetska promjena koja nije nužna u medicinskom smislu može nekome pomoći da se osjeća sigurnije. A što ako je problem u osjećaju da ćemo biti vrijedni ljubavi tek kad promijenimo izgled svoga tijela? Razlikujemo terapijsku, rekonstruktivnu, estetsku i opsesivnu dimenziju mijenjanja tijela. Nisu isto njega tijela i uvjerenje da je tijelo pogreška koju moramo neprestano ispravljati.
Ovdje susrećemo još jedan fenomen u našem svijetu: bujanje tetovaža. Promijenio se naš odnos prema njima. One su puno prisutnije nego što su bile ranije i društveno su prihvaćenije. Tijelo se tako sve češće shvaća kao neispisana stranica koja čeka što ćemo na nju napisati.
Naš svijet tijelo istodobno pokazuje i skriva. Pokazuje ono što mu se čini privlačnim, a ono što se čini nemoćnim otklanja iz našeg pogleda. Tako ćemo rjeđe vidjeti bolesna, stara, izranjena i umiruća tijela. Brigu o njima preuzimaju neki pojedinci u obitelji, ali još više i češće bolnice, domovi, stručne ustanove, palijativna skrb i hospiciji.
Suvremeni čovjek smije pokazati mnogo kože, ali teško smije pokazati vlastitu nemoć. Smije biti gol ako je privlačan, a teže smije biti vidljiv ako je slab. I tu se pokazuje da naš problem nije prvenstveno golotinja, nego naš pogled. Tijelo nikad nije samo tijelo. Ono je uvijek tijelo pred nekim.
Pogled može primiti drugoga, ali ga može i zarobiti. Može reći: vidim te. Ali može govoriti i: procijenio sam te, znam koliko vrijediš. Ponekad smo opazili pogled koji odmjerava, procjenjuje, posvaja, obnažuje. Pogled može liječiti, ali može i posramiti. Može čuvati nečiju ranjivost, ali je može pretvoriti u zabavu, robu ili sredstvo moći (usp. Mt 5,28; Lk 10,33-35; Iv 8,10-11).
Emmanuel Levinas nas podsjeća da drugi čovjek nije nikada predmet koji možemo obuhvatiti svojim pogledom. On nadilazi svaki naš pogled. Lice drugoga čovjeka kaže: ne možeš me, ne smiješ me ubiti, ne smiješ raspolagati mnome, ne smiješ me svesti na sliku koju o meni imaš u svojim očima. Jer čovjek je, i kad je potpuno vidljiv, više od onoga što se vidi.
Možemo vidjeti nečiju težinu, dob, kožu, odjeću, ožiljak, tetovažu, a ne vidjeti čovjeka ispred sebe. Bratstvo počinje kada tijelo drugoga prestane biti predmet moga pogleda i kada postane ljudska prisutnost.
Prvo svlačenje i skidanje staroga identiteta
Na toj pozadini susrećemo Franju u tri trenutka njegova života. Prvi prizor, prvo svlačenje, događa se prije nego uopće ima ikakvoga bratstva. Riječ je o ključnom trenutku u Asizu. Imamo pred sobom Franju, njegova oca, asiškog biskupa i okupljeni grad. Franjo svome razjarenom ocu koji je došao do ruba svojih roditeljskih mogućnosti vraća novac koji mu pripada, a koji je Franjo po njegovu sudu nesavjesno rasipao. Franjo mu daje i više nego što je tražio: skida sa sebe odjeću. Želi mu vratiti sve ono što je primio iz njegove ruke. Odjeća na Franji, za Franju, nije samo tkanina.
Odjeća pokazuje tko je Franjo. On je sin Petra Bernardonea, imućnog trgovca, nasljednik obiteljskog trgovačkog posla, pripadnik određenoga bogatoga društvenog sloja; mladić od kojega i otac i grad očekuju nešto. Njegova odjeća nosi njegov identitet. Franjo je skida sa sebe. Ne želi da obitelj, novac, prezime i društveni položaj određuju tko je on.
Njegov mu otac može dati ime, odjeću, imetak i mjesto u gradu, ali ne može mu dati odgovor na pitanje s kojim se on muči: čemu sam ja tu? Koji je smisao mojega života? Franjo vjeruje da taj odgovor može dobiti samo iz odnosa sa Svevišnjim.
Nama danas ovaj Franjin postupak može djelovati kruto. Nema plača, nema jauka, Franjo se ne okreće prema obiteljskoj kući, ne govori da mu je teško; čini se da je radostan. To nas uznemiruje jer vidimo lom u jednoj obitelji. Možda nas uznemiruje i zato što smo mi obitelj previše idealizirali.
Obitelj je, naravno, veliko dobro. Ona je mjesto života, ljubavi, odgoja, prenošenja vjere i mnogih dobrih stvari. Upravo zato što je obitelj veliko i važno dobro, ne smijemo od nje praviti idola. Obitelj mi ne može dati odgovor na najdublje pitanje mojega života (Mt 10,37; Lk 14,26; Mk 3,31-35).
Mi dolazimo u svijet po roditeljima, ali nismo njihovo vlasništvo. Roditelji su zaslužni jer su nam se dali i jer su nam dali život, ali oni ne mogu unaprijed odrediti smisao našega života. Postoje obitelji u kojima se ljubav pomiješa s posjedom. Roditelji kažu: „Želim ti dobro”, ali možda pod tim misle: „Želim da postaneš ono što ja mislim da je za tebe dobro.”
Tada dijete počne osjećati krivnju ako pomisli svoj život organizirati drukčije nego što su to planirali njegovi roditelji. Franjo se, naravno, ne raduje zbog oca i njegove tuge. To je radost čovjeka koji je otkrio da, neovisno o ocu, smije odgovoriti na Božji poziv.
To, naravno, neće izbrisati ni umanjiti očevu bol. Ono što je za Franju oslobođenje, za njegova je oca javna sramota, gubitak i izdaja. Jedan događaj, a u srcu oca i u srcu sina posve različiti osjećaji. Franjo će otići s osjećajem slobode i radosti, a otac duboko povrijeđen.
Ponekad čovjek mora otići iz odnosa koji mu ne dopuštaju da postane ono na što je pozvan. Ali to neće i ne može umanjiti ranu nekoga tko je pogođen.
U ovom prizoru u Asizu imamo još jedan trenutak, još jednu važnu gestu koju čini biskup: pokriva Franju svojim plaštem. To je, naravno, simbol Crkve. Crkva ne slavi Franjinu golotinju, ali ga ne ostavlja izložena. Prima ga i pokriva.
Pokriti čovjeka kad je izložen i gol ne znači ponovno ga zarobiti. To je čin zaštite. Odjeća štiti. U Knjizi Postanka čovjek i žena nakon grijeha otkrivaju da su goli i skrivaju se. Njihovo tijelo isto je kao i prije grijeha, nije se promijenilo. Ali promijenio se njihov odnos prema Bogu, jednoga prema drugome i svakoga od njih prema samome sebi. U odnos je ušao strah, nepovjerenje i optuživanje, i tada im Bog pravi odjeću. Štiti ih od srama pred pogledom jednoga prema drugome i od stida svakoga pred samim sobom (Post 3,7.10-13.21; Ps 32,1; Iz 61,10; Otk 3,18).
Franjo izlazi iz očeve kuće, a ulazi u Crkvu, kuću nebeskog Oca. No Franjo još nema bratstva. Nema pravila ni braće, nema razrađenoga plana kako će živjeti. Sada je pred Bogom. Starog identiteta više nema, a novi se još nije razvio. Franjo je otvoren novom, nepoznatom. Kao da oslobađa prostor u kojem će ga Bog moći iznenaditi svojim darom.
Franjo traži. Na početku uzima odjeću monaha, ali neće postati monah i neće graditi samostan niti neku monašku nastambu. Neće, uostalom, ići ni na studij teologije, neće se rediti ni za svećenika. Kamo ide? U prirodu. Susreće elemente: vatru, vodu, vjetar, zemlju. Susreće životinje i ljude. Otkriva Boga u malome. Otkriva da je za njegov put ono što mu Bog kaže neobičan put. On želi biti manji. Ne samo malen; on želi biti manji.
Franjo nije tražio braću, a ni sljedbenike. Nije birao ljude prema nekom unaprijed određenom planu, prema nekim sposobnostima. Napisao je u Oporuci sljedeće: „I nakon što mi Gospodin dade braću, nitko mi nije pokazao što trebam činiti, nego mi sam Svevišnji objavi da trebam živjeti po načinu svetoga Evanđelja.”
U ovoj rečenici čujemo iznenađenje, zatečenost. Franjo je tražio Krista, a nakon što je u crkvici svetog Damjana čuo njegov glas i dobio uputu što da radi, dobio je ljude. Tražio je put obraćenja i pokore, a dobio je braću. Tražio je slobodu od posjedovanja, a dobio je odgovornost za braću i sestre koje mu je Gospodin dao. Jer braća su dar i sestre su dar. Franjo ovaj dar dobiva sa zadatkom da s braćom živi po Evanđelju.
Što se mijenja kad dobiješ brata? Dok je bio sam, Franjo je mogao odlučivati o sebi. Mogao je postiti, hodati bos, spavati u prirodi ili u kutu neke crkve. Mogao je izabrati nesigurnost, prosidbu, poniženje, što god. Kad su došla braća, više nije odlučivao samo o sebi. Jer brat može biti gladan i treba jesti. Može mu biti hladno i treba neku odjeću. Može biti umoran i treba negdje spavati. Brat se može razboljeti i može ga obuzeti strah. Brat možda ne može podnijeti ono što može Franjo. Brat ima svoje granice i svoju savjest. Brat svijet ne mora doživljavati kao Franjo. Ima drugu prošlost i druga iskustva. Ima druge nadarenosti i drukčije sposobnosti. I Franjo sada mora odgovoriti na pitanje kako vlastitu slobodu živjeti tako da ona ne bude prisila drugome.
Tu počinje stvarno bratstvo. Lako je voljeti čovječanstvo. Svi možemo otići na središnji zagrebački trg ili u Međugorje i reći: „Ja volim sve ljude.” Ali čovječanstvo te neće probuditi po noći. Ono ne kašlje u susjednoj sobi. Ono neće sjesti s tobom za stol. Ono ne treba ogrtač kad je hladno. Ono ne treba da ga operemo ako je bolesno. A konkretni brat može sve to trebati.
Zato bratstvo nije samo zajedništvo ideja ili duša. Ono je zajedništvo ljudi koji imaju tjelesni život i sve tjelesne muke koje tijelo sa sobom nosi. Jakov u svojoj poslanici kaže: ako bratu ili sestri nedostaje odjeće ili hrane, nije dovoljno da kažeš: „Idite u miru, grijte se i nasitite se.” Gladnomu nije dovoljna lijepa misao, promrzlom čovjeku nije dovoljan naš osjećaj sućuti. Bolesnom čovjeku nije dovoljna poruka (Jak 2,15-16; 1 Iv 3,17-18; Mt 25,35-40; Lk 10,33-35).
Aristotel je smatrao da nitko ne bi izabrao život bez prijatelja, čak i kad bi imao sva moguća druga dobra, jer čovjek nije dovoljan samome sebi. Čovjeku trebaju drugi ljudi. Ali Franjino bratstvo ide dalje od Aristotelova prijateljstva. Prijatelje biramo, a brat nam je darovan, i to prije nego što sam se ja odlučio za njega. Ne biramo brata. Dođe nam. Ili mi dođemo njemu ako smo mlađi. Dobijemo ga.
Kad dobiješ brata, više nisi sam. Brat uđe u tvoj prostor i tvoje vrijeme. Nisi ga izabrao, a s njim moraš sve dijeliti. On nekada dođe kao radost, kao netko s kim se možeš igrati, razgovarati i smijati; netko tko te poznaje bolje od drugih. Ali brat ti može i zasmetati. Može uzeti tvoje mjesto, tražiti pozornost za sebe. Brat ne misli kao ti. Natjera te da se uspoređuješ s njim.
Bratstvo se ne dogodi jednom. Stalno se događa, treba ga stalno graditi, cijeloga života. Bratstvo je, zar ne, braćo, vježba, stalna vježba drugoga svlačenja.
(Nastavlja se)
Izvor: franjevci-split.hr
