Prije nekoliko dana snimio sam ovu fotografiju u našoj kući za formaciju u Pagnu. Tek kasnije sam primijetio riječ na majici: “Dico a te ALZATI” – Ustani. Ponekad imam osjećaj da u duhovnosti previše govorimo o tome kako biti savršen, a premalo o tome kako se podići nakon pada.
Kao propovjednici, katehete, duhovnici i odgojitelji često postavljamo visoke ideale. Pozivamo ljude na svetost, na obraćenje, na vjernost i ustrajnost. To je dobro i potrebno. Evanđelje nije poziv na prosječnost.
Ali život vrlo brzo pokaže da čovjek nije stvoren od kamena. Čovjek je krhak. Nosi svoje rane, svoje slabosti i svoje borbe. I prije ili kasnije dođe trenutak kada padne. Ono što me ponekad zabrinjava jest činjenica da ljude često učimo kako hodati, a premalo kako ustati.
Jer što se događa kada čovjek koji je godinama slušao o idealima doživi ozbiljan pad? Često se u njemu rodi stid. Počinje misliti da je razočarao Boga, zajednicu i ljude oko sebe. Više se ne usudi govoriti iskreno. Počinje skrivati svoju stvarnost. Između njega i drugih polako raste zid.
Tada nastaju maske. Maske pobožnosti. Maske snage. Maske prividne svetosti. A iza tih maski često stoji čovjek koji vapi za razumijevanjem i pomoći.
Naravno da postoje padovi iz kojih se čovjek može podići sam. Uz Božju pomoć, uz vlastitu savjest, uz iskreno pokajanje i odluku da ponovno krene naprijed. I to je prekrasno iskustvo milosti. Ali postoje i drugačiji padovi.
Postoje padovi koji su dublji. Postoje borbe koje traju mjesecima ili godinama. Postoje trenuci kada čovjek više ne vidi jasno put pred sobom. Tada mu nije dovoljna samo dobra odluka. Tada mu trebaju ljudi. Tada su potrebni pravi prijatelji. Prijatelji koji neće biti šokirani njegovom slabošću. Prijatelji koji neće pobjeći kada vide njegovu tamu. Prijatelji koji ga neće osuđivati, nego će ostati uz njega dovoljno dugo da mu pomognu ponovno stati na noge.
I upravo tu vidim još jedan problem našeg vremena. Primjećujem kako ljudi često govore o padovima drugih ljudi. Govore o njihovim pogreškama, njihovim slabostima, njihovim neuspjesima. Ponekad se o tome razgovara satima. Ali što dolazi nakon toga? Prečesto ništa. Nema molitve. Nema pružene ruke. Nema konkretnog koraka prema čovjeku o kojem se govori.
Sjećam se dobro razgovora s s. Elvirom. Kada bi se spomenula osoba koja je pala ili koja je prolazila kroz teško razdoblje, razgovor nikada nije završavao samo na analizi njezinih pogrešaka. Uvijek bi se na kraju molilo za tu osobu. I još važnije, tražio se način kako joj pomoći.
To je velika razlika. Jer razgovarati o nečijem padu bez molitve i bez spremnosti da pomognemo vrlo lako postaje ogovaranje. A ogovaranje nikoga ne podiže. Ono samo još više potapa čovjeka koji je već ranjen.
Možda bismo zato u Crkvi, u zajednicama i u obiteljima trebali više govoriti o umijeću ustajanja. Više učiti ljude kako se vratiti nakon pogreške. Kako tražiti pomoć bez srama. Kako pružiti pomoć bez osuđivanja.
Jer nije najveća stvar nikada ne pasti. Najveća je stvar imati poniznosti priznati svoj pad, vjere ponovno ustati i prijatelje koji će, kada više ne možeš sam, kleknuti uz tebe, pomoliti se s tobom i pomoći ti da ponovno pronađeš put.
Takvi ljudi ne mijenjaju samo nečiju sudbinu. Oni postaju znak Božjeg milosrđa na zemlji.
Izvor: don Ivan Filipović Facebook
