Egolifting, ili prevedeno na hrvatski, dizanje iz ega, poznat je pojam u svijetu fitnessa. To je podizanje veće težine utega nego što vježbač može pravilno i sigurno izvesti, najčešće zbog želje da impresionira druge ili samog sebe — na štetu forme, zdravlja i stvarne koristi za tijelo. Mnogi iskusni treneri i fizioterapeuti potvrdit će da je loša forma uzrokovana pretjeranim težinama jedan od najčešćih uzroka ozljeda u rekreativnom treningu. Ako i ne dođe do ozljede, sasvim sigurno neće doći ni do rezultata odnosno napretka koji vježbač očekuje.
Egolifting može biti način kompenzacije za osjećaj manje vrijednosti ili nesigurnosti. Težina postaje simbol snage koju osoba u nutrini možda ne osjeća.
E sad, kakve veze ima fitness dizanje iz ega s duhovnošću? U širem smislu, egolifting simbolizira svaku situaciju u kojoj odabiremo vanjštinu umjesto suštine, privid umjesto istine, pokazivanje umjesto autentičnosti. To je slika trenutka kada tražimo vrijednost u tuđem pogledu umjesto u vlastitoj nutrini, izgrađujemo fasadu, a zanemarujemo temelj.
On je kao maska koju osobe nose u stvarnom životu — izvana djeluju moćno i impresivno, a iznutra često skrivaju nesigurnost, prazninu, propuštenu priliku za istinski rast. U svijetu društvenih mreža sve češće odabiremo pokazivati svoje uspjehe, statuse ili slike koje izazivaju divljenje, a zanemarujemo temelj: graditi autentične odnose sa svojim bližnjima. Na kraju, imamo li stvarnu korist od divljenja publike ako znamo da iza tog privida stoji život koji, da smo mogli birati, nikad ne bismo odabrali? I da je taj život, ružičasto obojan izvana, iznutra sivilo za koje smo možda i sami odgovorni?
Duhovni egolifting, s druge strane, možemo primijetiti kod osoba koje ispunjavaju sve „vjerske kriterije“, oni koje drugi nazivaju „veliki vjernici“ zbog izvanjskog načina njihova života. Takvi će pohađati sve pobožnosti, biti u svim molitvenim zajednicama, ići na hodočašća i seminare, citirati Sveto pismo i svece, a pasti na prvom testu autentičnog kršćanstva. U govoru o Bogu bit će im važnije da se čuje njihov glas od toga da se proslavi Onaj o kome govore.
Apostoli su čekali Branitelja kojega im je Isus obećao, u molitvi, ali i u strahu i neizvjesnosti. Nemaju plan, ne znaju što ih čeka. Nemaju ni hrabrosti. Dolaskom Duha Svetoga sve se mijenja. Najprije u njihovim srcima, a onda i u njihovim životima. Nije im dana moć nad drugima da bi njima zavladali, dana im je snaga i hrabrost svjedočiti istinu o sebi i Bogu. Duh Sveti pretvorio je njihove slabosti u jakost, jer su mu otvorili srce. Uvijek me snažno dira ona Pavlova da „Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima“ (Rim 8, 26). Puno toga ne znamo i ne možemo. Ali postoji Onaj koji zna i može – u nama.
Hoćemo li mu otvoriti svoje srce i dopustiti da uđe u naše živote? Da nam pokaže sve što je lažno, sve od čega smo napravili idole i nauči nas kako iskreno moliti i graditi odnos s Bogom…
Današnji je blagdan poziv da se otvorimo djelovanju Duha Svetoga u našim životima. Da ne tražimo potvrdu u divljenju drugih gradeći lažnu sliku o sebi nego tražimo svim srcem Onoga koji daje mir, sigurnost, blagost, ljubav. I snagu – onu koja ne treba biti viđena da bi bila stvarna. Koja ne traži pozornice i spektakle, već mijenja svijet iznutra.
Neka Duh Sveti siđe danas i na nas, kao onda na apostole. Neka nas ispuni svojom ljubavlju i darovima, da već na zemlji možemo živjeti predokus raja i jedni drugima biti potpora na zajedničkom putu u vječno zajedništvo s Njim.
