Primakni mi se bliže. Ne da čuješ mene, nego da zajedno poslušamo što je Bog učinio u jednom običnom ljudskom životu. Možda ćemo na tom putu prepoznati i ono što čini u Tvome.
Kad se danas rano ujutro probudim i otvorim prozor, često mi se učini kao da je zora ponovno objesila rublje ispod prozora moje kuće. Bijeli oblaci polako se njišu na jutarnjem povjetarcu, a prve zrake sunca obasjavaju ih kao što su nekoć obasjavale plahte na maminu konopu. Ne znam zašto, ali upravo me ta slika uvijek zaustavi. Ne zbog oblaka, nego zbog života koji se iznenada vrati.
Uspomene, baš kao i zora, dolaze tiho. Ne kucaju na vrata. Ne traže dopuštenje. Samo stanu pokraj čovjeka i čekaju da ih prepozna. A kad god krenem tim putem, na njegovu početku uvijek stoji – Moja Mama.
Dok je kuća još spavala, mama je već bila na nogama. Prije nego što bi započela ijedan posao, prekrstila bi se i tiho izgovorila: „M’Isusovo sveto…“ Tako se u našem kraju govorilo – u ime Isusovo sveto. Bio je to jutarnji zaziv kojim se Bogu povjeravao cijeli novi dan, jednako prirodan kao i zvono s naše brajkovske crkve koje je u rano jutro pozivalo na molitvu Anđeo Gospodnji. Nakon toga dolazili su štala, drva za vatru, kruh, djeca i svi poslovi koji su čekali.
Nama se tada činilo da je to sasvim običan početak dana. Godine su morale proći da shvatim kako su upravo takva jutra gradila naš dom.
Moja mama nije poznavala velike riječi. Nije držala govore o ljubavi, požrtvovnosti ili vjeri. Sve što je imala, govorila je svojim životom. A najviše svojim rukama.
Godinama je našu odjeću prala na Rakiti, na Glogu ili na obali potoka. Zimi je voda bila ledena, ljeti tek malo blaža, a njezine su ruke iz godine u godinu postajale sve tvrđe i ispucalije. Kao dječak nisam znao da gledam ljubav. Mislio sam da gledam posao koji se podrazumijeva. Trebale su proći godine da shvatim kako su te ispucale ruke svakoga dana ispisivale Evanđelje, a da toga nitko od nas nije bio svjestan.
Kad je starija sestra Mare počela dolaziti iz Zagreba, donosila bi mami “Nivea” kremu za ruke. Bio je to prvi put da je takva krema ušla u našu kuću. Mama bi navečer polako namazala svoje ispucale ruke pa bi s vremenom omekšale. Ali, priznajem, ja sam volio i one stare, hrapave mamine ruke. I one su za mene bile jednako lijepe. Jer nisu nosile samo tragove rada. Nosile su tragove ljubavi.
Kad je tata jednoga dana kupio prvu perilicu rublja u selu, činilo nam se kao da je u našu kuću stiglo pravo malo čudo. Sjećam se kako su žene dolazile mami na kavu, ali nisu žurile kući. Satima bi sjedile i promatrale kako se iza maloga okruglog stakla okreće rublje. Danas se možda nasmiješimo toj slici. Tada je ona značila da će život jednoj ženi postati barem malo lakši.
Jednu sam maminu rečenicu kao dječak čuo bezbroj puta, a glasi: „Nemoj ostaviti mokro rublje u korpi – ako ga odmah ne raširiš, počet će zaudarati.“
Koliko sam je puta slušao, a da je nisam razumio. Mislio sam da govori o opranom rublju. Danas znam da je Mama govorila o životu.
Dugo sam vjerovao da su to samo riječi jedne vrijedne žene koja je cijeli život prala, kuhala, čistila i brinula da nam ništa ne nedostaje. Nisam ni slutio da će me upravo ta jednostavna rečenica jednoga dana pratiti mnogo više nego mnoge knjige koje sam poslije pročitao.
Život je čudan učitelj. Ono što kao djeca slušamo jednim uhom, godinama poslije počne odzvanjati u srcu. Tada čovjek shvati da su ga najdubljim istinama često učili ljudi koji nikada nisu napisali nijednu knjigu.
Koliko samo lijepih riječi ostavimo za sutra. Koliko puta odgodimo zagrljaj, oprost ili zahvalnost, uvjereni da imamo vremena. Kažemo sebi da ćemo nazvati roditelje čim završimo posao, posjetiti prijatelja kada budemo manje zauzeti ili izgovoriti ono što nosimo u srcu kada dođe neki mirniji dan. A život ne čeka. On prolazi tiho, kao što prolazi dan u kojem mokro rublje ostane zatvoreno u košari.
Ono što je moglo mirisati na svježinu, počne zaudarati na propuštene prilike.
Koliko je samo ljudi otišlo iz našega života, a da im nikada nismo rekli koliko su nam značili. Koliko je ostalo neizgovorenih hvala, neizgovorenih oprosti i neizgovorenih – volim te. Ne zato što ih nismo osjećali, nego zato što smo bili uvjereni da imamo još vremena. Tek kada vrijeme prođe, čovjek shvati da se neke riječi više ne mogu vratiti.
Tada sam počeo drukčije razumijevati mamine riječi. Nije govorila o rublju. Govorila je o ljubavi. Jer i ljubav, ako je zatvorimo u sebe i ne darujemo je na vrijeme, polako izgubi svoj miris.
Zato sam i ja, godinama poslije, kao svećenik često znao s oltara podsjetiti vjernike na njihove majke. Osobito nedjeljom, nakon svete mise, znao sam reći – ne zaboravite danas zahvaliti svojoj mami. Zahvalite svojoj supruzi. Možda vas upravo sada kod kuće čeka ručak koji je od ranoga jutra pripremala svojim rukama. Nemojte sjesti za stol kao da se to podrazumijeva. Recite joj jedno jednostavno – hvala.
Dok sam to govorio drugima, nisam ni slutio koliko, zapravo, govorim sam sebi.
Pred očima su mi uvijek bile one iste mamine ruke. Nekada tvrde i ispucale od hladne vode, sapuna i teškoga rada, a poslije omekšane “Nivea” kremom. No, meni su jednako bile lijepe i jedne i druge. Jer ljubav se nikada nije skrivala u mekoći njezinih dlanova, nego u svemu što su te ruke godinama činile za nas.
Danas, nakon toliko godina svećeništva, jasnije vidim da sam najveće životne istine naučio mnogo prije nego što sam ih počeo propovijedati. Nisam ih najprije pronašao u knjigama. Niti sam ih najprije učio na teološkom fakultetu. Bog mi ih je darovao preko jedne jednostavne žene koju sam cijeloga života zvao – Moja Mama.
Ona me nije učila velikim riječima. Naučila me da dan započinje zazivom Božjega imena. Naučila me da se radi bez prigovora. Naučila me da se dobro ne ostavlja za sutra. Naučila me da se ljubav ne dokazuje riječima, nego životom. Mnogo godina kansije otkrio sam da me upravo tako najbolje pripremila za sve ono što ću jednoga dana govoriti s oltara.
Kad danas u rano jutro otvorim prozor i učini mi se da zora ponovno prostire rublje ispod mojega prozora, više ne gledam samo bijele oblake koje sunce polako obasjava. Vidim mamin konop. Vidim njezine ruke. Čujem njezino tiho: „M’Isusovo sveto…“ I tada mi se učini da Bog i meni, kao nekoć njoj, daruje jedan sasvim novi dan i povjerava ga u ruke.
Tada zastanem. Najprije zahvalim Bogu. A onda i njoj. Hvala Ti, Moja najdraža Mama.
