Krizmom nazivamo drugi sakrament u nizu od sedam svetih sakramenata u Katoličkoj crkvi. Službeni naziv za krizmu je «potvrda» (misli se na potvrdu sakramenta krštenja!), a negdje se koristi naziv «firma», ili čak u primorju «berma» i slično. To je čin vjere, sakrament, svetinja za kršćane. Taj sakrament je neodvojivo povezan sa sakramentom krsta i daje kršćaninu pečat potpune i svjesne pripadnosti Isusovim učenicima, njegovoj Crkvi. Ta pripadnost krizmanika potiče da svjesno živi po svojoj vjeri i da ju zna hrabro svjedočiti riječima i životom. Naziva se i sakramentom kršćanske zrelosti posebno i zato što se prvi sakrament, tj. krštenje, redovito prima u djetinjoj dobi po volji kršćanskih roditelja, dok se krizmu prima svjesno i pretpostavlja se da krizmanik čini nešto što hrabro i slobodno preuzima kao svoj kršćanski identitet i poslanje.
Krizma za kršćane nije nikakva ceremonija ili neka mladenačka izvanjska manifestacija, nego je čin vjere kojom Crkva zazivlje i daje mladim ljudima pečat Duha Svetoga. S tim su povezani i darovi mudrosti i znanja, savjeta i jakosti, razuma i pobožnosti i straha Božjega. To su istinski i pravi darovi za koje Crkva moli kad se dijeli krizma brojnim krizmanicima, osobito u ovo vrijeme između Uskrsa i Duhova.
I u Hrvatskoj se po mnogim župama dijele krizme. To je lijepo. Ipak, nastaju mnoge gužve, često po crkvama nema dovoljno mjesta, jer mora biti za krizmanike, kumove i roditelje, a to već ispuni postojeći prostor mnogih crkvi. Nije lako držati takvo mnoštvo u miru i sabranosti pa se katkada sve skupa doživljava dosta površno. Šteta da se to događa, jer se pritom ne prepozna ono najvažnije.
Posebni teret tih dana za siromašnije roditelje je činjenica da se pretpostavlja kako njihovo dijete kao krizmanik mora imati pristojno, lijepo odijelo, a to košta. To je u redu, makar je u doba siromaštva i recesije takav trošak zamašan. Možda bi se to moglo izbjeći time da se ima negdje u župskoj ostavi jednaka odijela (slična ministrantskim) koja bi mogli obući krizmanici iz generacije u generaciju. Izbjegao bi se nepotrebni trošak, a isto tako i neka modna revija koja katkada bolno odjekne u onim krizmanicima koji si ne mogu priuštiti skupo odijelo pored svojih bolje opremljenih vršnjaka.
Stanovita mora koja je prisutna kod krizme je i kako pronaći kuma. I to se sasvim izrodilo u današnjim ljudskim odnosima. U naravi krizme kum bi trebao biti čovjek koji će za svoje kumče moliti i brinuti se za njegov daljnji duhovni rast. Međutim, ušlo je u naviku da mnogi od kuma očekuju neke ne baš jeftine darove, ukrase zlatne i srebrne, različite motore i računala i drugo. Sve to košta, a nametnulo se kao neki standard kuma. Zato nije čudo da je danas teško naći kuma za krizmu. I u tom pogledu moglo bi se prihvatiti uvriježeni običaj u nekim župama, što su župljani radosno prihvatili, da kum svojem štićeniku kupi Bibliju i da mu je u jednom molitvenom času prije same krizme svečano preda. To je adekvatni dar za tu svečanost. A izbjeglo bi se time svako opterećivanje ljudi stanovitim očekivanjima koja koštaju.
Jer, ipak je najvažniji dar kod svake krizme: Duh Sveti. Ako se to zaboravi, krizma stvarno postaje obična ceremonija i ne pridonosi duhovnom rastu ni pojedinca ni kršćanske zajednice.
