Skloni smo zamijeniti krotkost s beskičmenjaštvom. Ali u Evanđelju se ova riječ koristila za opisivanje uhodanog ratnog konja – ogromne sile pod kontrolom. Najmirniji čovjek u cijeloj Bibliji jednom je podigao dvije kamene ploče iznad glave i svom snagom ih razbio o tlo. To je bio Mojsije – upravo onaj o kojem Knjiga Brojeva izravno govori: “najkrotkiji čovjek od svih ljudi na licu zemlje” (Br 12,3). Najkrotkiji – a opet sposoban, u gnjevu, razbiti ploče napisane prstom Božjim, pokoriti faraona i držati pobunjeni narod pod kontrolom četrdeset godina.
Sve to gledamo i ne slažemo se. U našem jeziku, “krotki” je dugo bio sinonim za opis onih koje danas s prezirom nazivamo “naivčinama”. Osoba koja šuti jer se boji negativne reakcije. Ali ovdje je to potpuno drugačije.
Moć uzeta pod uzdu
U grčkom Novom zavjetu, krotkost je πραος (praos). U davna vremena, ovaj izraz nije se koristio za opisivanje tihog čovjeka u stjeranog u kut, već uhodanog konja: životinje koja je zadržala svu svoju divlju snagu, ali sada hoda pod sedlom i pokorava se najmanjem pokretu uzdi. Snaga nije nikamo nestala. Jednostavno je zauzdana.
Krotki su oni koji imaju mnogo snage, a ipak svjesno obuzdavaju svoju ruku od strašnog udarca. Mač ostaje u koricama. Ali ondje leži voljom svog vlasnika, a ruka ga je sposobna zgrabiti u svakom trenutku.
Sv. Ivan Zlatousti rekao je da je krotkost znak velike snage, a da bi netko bio krotak, mora imati plemenitu, hrabru i vrlo uzvišenu dušu. Iza krotke tišine krije se suzdržana oluja.
Krotki ne šute od straha
Ovdje se suočavamo sa zamjenom koja mnoge slama. Suvremeni svijet prezire krotkost jer je brka sa slabošću potlačenih. Kažu nam: ako ne odgovoriš, bit ćeš zgnječen; ako šutiš, slab si.
Ali između žrtve i krotke osobe leži ponor. Žrtva šuti iz nemoći: u njoj leže potisnuti strah i ogorčenost koji se nakupljaju poput vode iza slabe brane i jednog će dana izbiti – na djecu, na slučajnog prostaka u redu, na njih same. Krotki se, međutim, suzdržava, imajući i snagu i puno pravo udariti – i to je bit ove vrline.
Isti Zlatousti tvrdi da je krotka osoba ona koja može podnijeti uvrede koje joj se nanose, ali brani one koji su nepravedno povrijeđeni i snažno se buni protiv onih koji ih vrijeđaju. Ali onaj koji ravnodušno gleda na nesreću drugih, on je, riječima sveca, “nepažljiv, pospan, nije bolji od mrtvaca”, i u njemu nema ni kapi krotkosti.
Vidiš li razliku? Krotkost obuzdava vlastiti ego i trpi uvredu koja se nanosi njemu samome. I dostiže punu visinu kada su slabi pogođeni. Mojsije se nije osvetio čak ni kada su vlastiti brat i sestra gunđali protiv njega. Ali zbog oskvrnuća svetog mjesta uništio je sve što mu se našlo na vidiku.
Zašto se zlo lijepi za tihu osobu?
Sada o najvažnijem – što se zapravo događa kada zlo pogodi krotku osobu. U svom spisu “O zlobi”, abba Dorotej kaže da je tuđi gnjev poput sićušnog žara. Dok je samo jedan, lako se gasi: podnosiš uvredu, a žar se gasi, ne ostavljajući traga. Ali raspiruj ga (“Zašto mi je to rekao? I ja ću mu ovako odgovoriti”), i dodaj potpalu na žar, zatim drva za ogrjev, i odjednom se rasplamsava cijela vatra gnjeva.
Navikli smo misliti da se zlo pobjeđuje okupljanjem vojske dobra, a zatim čvrstim porazom vojske zla. U duhovnom svijetu to ne funkcionira. Vragu nije važno koju zastavu nosimo kada mrzimo. Njemu je stalo do jedne stvari: da se lanac zla i mržnje ne prekine, da svaki udarac rađa protuudarac, uvreda rađa uvredu i tako dalje u krug.
Kad se osvećujemo, mi se, a da to i ne primjećujemo, iznajmljujemo kao besplatni distributeri tuđe zlobe.
Ali krotki prekidaju ovaj lanac. Zlo ulazi u njih i ne nalazi načina da se od njih odgurne i prenese dalje. Sv. Ivan Klimak to ovako kaže: krotkost je stijena koja se uzdiže iznad mora razdražljivosti, o koju se razbijaju svi valovi, a ipak sama ostaje nepokolebljiva. Udarajte takvu stijenu koliko god želite – ruke će vam se umoriti, ali ona ostaje netaknuta.
Čuvar ili svjedok?
I tu dolazimo do bolne točke. U Crkvi je ovih dana moderno pozivati nas da pustimo očnjake: vremena su teška, sveta mjesta su u opasnosti i moramo biti sposobni uzvratiti. Logika je jasna, pogotovo kada su kleveta i grubost koji se uvlače u svaki komentar ispod svake vijesti posvuda oko nas. Kao da se od nas traži da mrzimo glasno i bez prestanka: šutjeti znači izdati.
I ta obavezna ljutnja čovjeka iznutra izgara. To primjećujemo i u sebi: do večeri u nama nema ničega osim bijesa i nemoguće je razaznati branite li vjeru ili ste jednostavno navikli na sve oštro napadati.
Ali Kristu ne trebaju psi čuvari na ogradi. Njemu trebaju svjedoci istine. A razlika između svjedoka i psa čuvara je u tome što pas grize, dok svjedok govori istinu – i često ga zbog te istine tuku.
Ne možemo zaustaviti ludilo oko sebe: nije na nama da jednim pokretom poništimo tuđu zlobu. Ali svatko ima svoj prag strpljenja. I kada ga zlo prijeđe – grubom porukom, uvredom ili prljavštinom izlivenom na vas osobno – možemo osigurati da se ne širi dalje. Dakle, umire ovdje, u nama, a da ne primimo ni kap njegovog otrova. Važno je moći se izolirati od virusa zla usred globalne epidemije.
„Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29), učio je Gospodin. Možda jedini put u cijelom Evanđelju, On nas izravno poziva da od Njega naučimo određenu osobinu. Ne čuda ili moć nad mnoštvom – nego krotkost. I možda najvažnije pitanje koje nam postavlja jest ovo: hoćemo li imati snage – snage, a ne slabosti – da suzdržimo ruku kad nas udare? Hoćemo li moći postati stijena o koju će se razbiti tuđi val mržnje ili ćemo zapaliti prvi žar i rasplamsati plamen vatre koju nikada nećemo ugasiti?
Izvor: Pravoslavlje Hrvatska/Nikita Rakitjanski/Savez pravoslavnih novinara – Ukrajina
