Ponekad čovjek uzme knjigu u ruke misleći kako će pročitati još jedno poglavlje, a dogodi se nešto sasvim drugo. Okrene nekoliko stranica, pročita nekoliko redaka i odjednom zastane. Ne zato što je umoran, niti zato što ne razumije ono što čita, nego zato što ga je jedna jedina rečenica zaustavila. Oči ostanu prikovane za papir, a misli više ne žele dalje. Čovjek pročita istu rečenicu još jednom, pa još jednom, zatvori knjigu i ostane sjediti u tišini. Takve su stranice rijetke. Njih ne čitamo samo očima. Njih čitamo srcem.
Upravo mi se to dogodilo ovih dana dok sam čitao roman Anthonyja Doerra “Svjetlo koje ne vidimo”, knjigu koju mi je za imendan darovalo dvoje dragih ljudi.
Pisac promatra suvremeni svijet i govori o nečemu što svi znamo, a o čemu gotovo nikada ne razmišljamo. Dok upravo sada sjedimo u svojoj sobi, hodamo ulicom ili putujemo vlakom, oko nas prolaze milijuni nevidljivih poruka.
Telefonski razgovori, radijski programi, televizijske slike, elektronička pošta, poruke koje netko upravo šalje svojoj majci, prijatelju ili djetetu. Netko piše: „Kasnit ću.“ Drugi javlja: „Ne zaboravi kruh.“ Treći pita: „Što je rekao?“ U istom tom zraku putuju tisuće riječi: „Nedostaješ mi“, deseci tisuća: „Volim te“… ali, nažalost, i riječi mržnje, prijetnje i uvrede. Sve to prolazi pokraj nas, a da ništa ne vidimo. Zrak je pun riječi, a mi toga gotovo nismo ni svjesni.
A onda pisac napiše rečenicu koja me nije napuštala danima: „Zrak je knjižnica i zapis svakoga proživljenog života, svake izgovorene rečenice, i u njemu još odjekuje svaka odaslana riječ.“
Kako je samo lijepa ta slika! Knjižnica bez zidova, bez polica i bez knjiga, a ipak prepuna ljudskih života. Knjižnica koja lebdi oko nas, nevidljiva našim očima, a ispunjena riječima koje ljudi svakoga trenutka upućuju jedni drugima.
Što sam dulje razmišljao o toj slici, to sam manje mislio na telefone, računala i antene, a sve više na ljude. I tada mi je pred oči došao čovjek kojega sam imao milost osobno poznavati – dominikanac o. Rando Paršić.
Prije mnogo godina zajedno s o. Franom Prcelom priredio sam za tisak njegove uspomene pod naslovom “Zabranjeno sjećanje”. Knjiga je vrlo brzo pronašla put do svojih čitatelja i danas je više nema u prodaji. Ponekad pomislim da je to možda i najljepša sudbina jedne knjige. Nije ostala na policama knjižara. Preselila se u domove ljudi. A kada dobra knjiga uđe u čovjekovo srce, ona više nikada ne nestaje.
Otac Rando prošao je jedanaest zatvora. Dugo je šutio o svemu što je proživio. Mnogi su mislili da je zaboravio. Nije zaboravio. Samo je znao da postoje boli koje čovjek može nositi jedino pred Bogom. Njegova šutnja nije bila praznina. I ona je bila riječ. Možda upravo ona najteža riječ koju čovjek može izgovoriti.
U njegovim uspomenama postoji jedan prizor kojemu se uvijek vraćam. Njegov dominikanski subrat, o. Dominik Barač, bio je osuđen na smrt. Između njih nisu bili oltar ni samostanska crkva, nego teška željezna vrata zatvorske ćelije. Na tim se vratima nalazio tek mali otvor. Kroz njega je osuđenik zamolio svoga subrata da mu – dok bude prolazio – podijeli odrješenje prije nego što ga odvedu na strijeljanje. Nekoliko minuta poslije začuli su se pucnji.
Kad god se sjetim toga prizora, pomislim kako je taj mali otvor bio veći od svih vrata koja je čovjek ikada sagradio. Kroz njega nije prošla ni zapovijed, ni mržnja, ni osuda. Kroz njega je prošla Božja milost. I baš tada ponovno mi se vrati Doerrova slika knjižnice u zraku.
Koliko riječi svakoga dana nestane čim ih izgovorimo. Koliko ih više nitko nikada ne ponovi. A ipak postoje riječi koje ne umiru. Ostanu živjeti u čovjeku, u obitelji, u narodu i u Crkvi.
O. Rando odavno je otišao Gospodinu. Otišao je i o. Dominik Barač. Ali riječi odrješenja izgovorene kroz mali otvor zatvorskih vrata nisu umrle. One i danas žive. Žive u ovoj knjizi. Žive u pamćenju Crkve. Žive u svakome tko ih pročita i ponese sa sobom.
Možda je upravo to ono što je veliki književnik želio reći svojom predivnom slikom. Nisu sve riječi jednake. Mnoge nestanu zajedno s onima koji su ih izgovorili. Ali postoje riječi koje vrijeme ne može izbrisati.
Evanđelje nas uči da pred Bogom nijedna riječ izgovorena iz ljubavi nije izgubljena. Jednoga će dana možda utihnuti naši telefoni, nestat će računala, poslužitelji i elektronička pošta, ali neće nestati majčina molitva nad djetetom, očev blagoslov, riječi svećenika koji izgovara: „Ja te odrješujem od grijeha tvojih.“ Neće nestati ni ono jednostavno, tiho i iskreno: „Volim te.“ Jer ljubav je jedini jezik koji prelazi granicu smrti.
Postoji, naime, još jedna knjižnica. Nju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.
Tu je skrivena ona istina, kada Učitelj Isus kaže da ni čaša hladne vode pružena iz ljubavi neće ostati bez nagrade. Jer Bog ne pamti samo velika djela. Bog pamti čovjeka. A zajedno s njime i svaku riječ koja je izišla iz srca i bila darovana drugome.
Jednom, kad pokucamo na vrata nebeska, i kad uđemo – možda ćemo biti iznenađeni, koliko je naših riječi Bog sačuvao, a koliko smo ih mi sami odavno zaboravili.
