Apostol Petar u svojoj prvoj poslanici piše: “Poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih.” Petar je tu usporedbu preuzeo od samog Učitelja, Isusa, koji za sebe kaže: “Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce svoje” (Iv 10, 11). I mi se obraćamo Isusu, dobrom pastiru i čuvaru naših duša. Svi smo pod njegovim znakom. Ali u nama je ostala lutalačka narav. Svi smo lutali i lutamo.
Jedan nam stvarni događaj može pomoći to razumjeti.
Jedna je djevojka u svom djetinjstvu primila sakramente, redovito se molila i išla na misu sve do svojih studentskih dana. Tijekom studija potpuno je prestala s tom praksom. Četiri godine poslije pošla je sa svojom udanom sestrom na skijanje. U nedjelju ujutro sestra ju je pozvala da pođe s njom na misu. Pristojno je odbila poziv i otišla na skijanje. Na svom prvom spustu udarila je u stablo i slomila nogu. Već je sljedeće subote, s gipsom na nozi, otpuštena iz bolnice. Sutradan je sestra ponovno pozove da s njom pođe na misu. Ovaj put, “nemajući nikakva pametnijeg posla”, pošla je sa sestrom. Kako se to slučajno ili providonosno dogodi, bilo je to na Nedjelju Dobrog Pastira. Misu je predvodio svećenik koji je živio u Izraelu. Kako bi bolje protumačio biblijski tekst, svećenik je u propovijedi ispričao jedan neobičan običaj izraelskih pastira. Dok su janjci još posve mladi, kad pastir primijeti urođenu sklonost pojedinih janjaca da odlutaju od stada, namjerno mu prelomi nogu. Tako slomljene noge nosi ga na svojim ramenima sve dok mu noga ne zaraste. Kroz to vrijeme janje se toliko priljubi pastiru da više nikada ne odluta.
Prepričavajući ovu zgodu, djevojka je zaključila: “Možda sam luda, ali slušajući taj neobičan običaj, sjedeći u crkvi nakon dugo vremena, i to slomljene noge, u meni se nešto probudilo. Od tada je prošlo 15 godina, a ja sve to vrijeme redovito idem u crkvu i redovito se molim. Slučajnost ili Božja providnost?”
Sv. Ivan od Križa kaže da Bog našim iskustvima upisuje svoje riječi u naše živote. Suvremenim jezikom rečeno, “mrežna stranica” Božjega govora u našim životima izrađena je od čipova sretnih i nesretnih događaja, ili, ako hoćemo, “slučajeva” u našem životu koji su povezivi darom mudrosti Duha Svetoga. Iskustvo ove djevojke samo je jedan u nizu primjera Božje pastirske brige ili “Božje providnosti” u ljudskom životu.
I mi to vjerujemo! Ali što vjerujemo? Vjerujemo li da je Bog poput izraelskih pastira slomio nogu ovoj djevojci da bi je vratio na pravi put? Ma ne! Kako bismo to mogli vjerovati!? Vjerujemo li da su prirodne i društvene katastrofe Božja kazna za ljudski nemoral da nas prizove pameti i vrati pravim vrijednostima? Oslobodi Bože!
Bogu hvala što se sve teže prihvaćaju takva vjerovanja. Takve interpretacije vode u različite oblike nezdrave duhovnosti, vode u vjersko čistunstvo i fanatizam, u nezdrav fundamentalizam. Zašto?
Oni koji misle da Bog kažnjava, znaju u prvoj rečenici blagoslivljati, a u drugoj rečenici već se hvataju mača kako bi, pazite ovo, u ime Božje kažnjavali prijestupnike. To apsolutno nije poticaj s Božje strane i to ne vode ni glas ni ruka Dobrog Pastira. Bog tako ne radi jer On je “radikalan” samo u dobroti i milosrđu.
Međutim, kad kažemo da Bog ne radi tako, ne znači da nam On ne progovara iz događaja u našem životu, jednako dobrih i loših, a neki su posebno sadržajni. Naime, uzroci katastrofa i nesretnih slučajeva su u prirodi, u ljudskoj naravi. Kad se prema zakonitostima prirode ili nezakonitom djelovanju ljudi dogode katastrofe i nesretni slučajevi, Bog od njih, zajedno s nama, otvara “mrežnu stranicu” da nam pomogne razumjeti “što nam je činiti” (usp. Dj 2,37sl.)
Zapravo, Bog je odavno otvorio svoju “mrežnu stranicu”. Isus je ključna riječ koju pretražujemo za svoju životnu orijentaciju. Ići nam je “stopama njegovim”, kaže sv. Petar.
On, premda “grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše”, koji “na uvredu nije uvredom uzvraćao” – bio je mučen. Nije ga, dakle, nesreća snašla zbog grijeha, jer grijeha učinio nije! Naprotiv, “mučen nije prijetio”. Dapače, kaže apostol Petar: “Ljubljeni! Ako dobro čineći, trpite, pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim, stopama Dobrog Pastira koji je sve prepuštao Bogu, Sucu pravednom” (usp. 1Pt 2,20sl.).
Na taj, Isusov način, usmjeravamo svoju lutalačku narav. Zapravo je to način na koji dopuštamo da nas On nađe kao onu zalutalu ovcu i stavi na svoja ramena.
Izvor: fra Bože Vuleta Facebook
