Ponekad je dovoljno sasvim malo da čovjek otvori vrata jednoga davno proživljenog svijeta. Jedna pjesma. Miris kruha koji se peče. Zvuk zvona u predvečerje. Stara fotografija pronađena među požutjelim papirima. Ili okus obične napolitanke koji, ni sam ne znaš kako, vrati djetinjstvo među kamene kuće moga sela.
Čovjek ostane ondje gdje jest, a ipak više nije ondje. Misli ga povedu drugim putovima. Vraćaju ga u jedan grad, u jednu mladost, među lica koja su obilježila njegov život. Poželi još jednom čuti glas koji je davno utihnuo ili sjesti na klupu na kojoj je nekada, bez velikih riječi, učio što znači prijateljstvo, ljubav i pripadati nekome.
Netko će reći da je to nostalgija. Ja mislim da je to nešto mnogo dublje. To je memorija.
Ne ona koja služi samo da bismo zapamtili datume, imena ili događaje. Nego ona koja čuva život. Ona koja u sebi nosi miris majčine kuće, očev pogled, zvuk koraka po starim kamenim ulicama, šum vjetra sa Stina iznad Brajkovića ili tišinu Bogduše, našega seoskoga groblja, gdje počivaju oni koji su nam prvi govorili o Bogu, iako o vjeri često nisu znali mnogo govoriti.
Na Bogduši sam mnogo puta osjetio kako memorija nije zarobljenost prošlošću. Dok sunce grije humke mojih pokojnih, a vjetar prolazi između križeva, ne osjećam da razgovaram s mrtvima. Osjećam da zahvaljujem za život koji smo zajedno dijelili. Groblje me ne vraća smrti. Ono me vraća zahvalnosti.
I tada se sjetim kako je moj stariji brat, fra Mirko, svoj album nazvao jednostavno – “Memorija”. Isprva sam pomislio kako je to lijep naslov. Danas mislim da je to mnogo više od naslova. To je način gledanja na život.
Jer memorija nije arhiv uspomena. Memorija je ono što ostaje živo kada godine prođu. Ona čuva pjesmu, ali još više čovjeka koji ju je pjevao. Čuva fotografiju, ali još više zagrljaj koji je fotografija zaustavila. Čuva kuću, ali još više ljubav koja je u njoj stanovala.
Zato Sveto pismo tako često ponavlja – sjeti se. Sjeti se puta kojim te Gospodin vodio. Sjeti se njegovih dobročinstava. Sjeti se Saveza. Bog ne traži od čovjeka da živi u prošlosti. Traži da ne zaboravi ljubav kojom je bio vođen.
Na posljednjoj večeri Isus nije rekao svojim učenicima: “Ponekad me se sjetite.” Nego je rekao: “Ovo činite meni na spomen.” U toj riječi krije se cijela dubina kršćanske memorije. To nije puko prisjećanje. To je prisutnost. U svakoj euharistiji Krist nije uspomena na prošlost. On je živi Gospodin koji ponovno dolazi među svoj narod.
Od tada drukčije gledam i na vlastita sjećanja. Ona nisu mjesto na koje bježim kada mi je teško. Ona su dar koji me uči zahvalnosti. Pokazuju mi da nijedan iskreno proživljen trenutak nije izgubljen. Da nijedna ljubav nije nestala. Da nijedna molitva nije ostala neuslišana, makar je odgovor došao drukčije nego što sam očekivao.
Sve što je bilo prožeto ljubavlju ostalo je sačuvano u Božjoj memoriji. Zato više ne vjerujem da su sjećanja jedini raj iz kojega nas nitko ne može istjerati, premda u toj misli ima mnogo ljudske ljepote. Kršćanin zna nešto još veće. Sjećanja su dragocjen dar, ali nisu naš posljednji dom. Ona su putokazi. Pokazuju nam odakle dolazimo, ali još više kamo idemo.
Jednoga će dana utihnuti i moja sjećanja. Oslabit će pamćenje, izblijedjeti lica i pomiješati se godine. Ali vjerujem da tada neće nestati ono najvažnije. Jer ono što čovjek zaboravi, Bog ne zaboravlja.
I možda je upravo to najljepša definicija memorije. Naše uspomene čuvaju prošlost. Božje milosrđe čuva cijeli naš život.
