Ponekad nam jedna obična nogometna utakmica kaže više o životu nego mnogi dugi govori. Gledao sam ovih dana jednu takvu. S jednim od najvećih nogometaša koje je ima jedna država i kojega je, nakon što je odigrao odlične minute i ostavio dubok trag, trener odlučio zamijeniti na početku drugoga poluvremena. Reprezentacija je vodila, utakmica je bila pod kontrolom i možda je došlo vrijeme da priliku dobije netko mlađi.
No, kamere su zabilježile njegovu ljutnju. Boca s vodom ljutito je završila na travnjaku, a njegov izraz lica govorio je više od riječi.
Ne znam što je u tom trenutku bilo u njegovu srcu i ne želim suditi. Svatko od nas nosi svoje emocije i svoje borbe. Ali taj me prizor podsjetio na jednu staru priču iz Imotskoga. Godinama se, svakoga 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, u Gaju kod Imotskoga igra tradicionalni malonogometni turnir. Mještani ga od milja zovu „Gaj parada“. Ekipe su unaprijed sastavljene. Pet igrača i vratar. Svatko ima svoje mjesto. Svatko je dio momčadi.
Jedne godine pojavio se Zvonimir Boban. Veliko ime hrvatskoga nogometa. Legenda. Poželio je zaigrati. Svi su ga gledali s poštovanjem. Ali tada je netko postavio jednostavno pitanje: „Dobro… ali umjesto koga?“ Nastala je tišina. Jer da bi jedan ušao, netko drugi mora izaći.
I upravo je u tom pitanju skrivena velika životna mudrost. Koliko god netko bio velik, uspješan ili poznat, uvijek mora postojati svijest da i drugi imaju pravo na svoje mjesto. Nitko nije pozvan igrati cijelu utakmicu.
Ako je spomenuti nogometaš s početka teksta dijamant svoje reprezentacije, zar nije lijepo dopustiti da i drugi postanu barem mali komadići toga dijamanta? Da pokažu što znaju. Da steknu iskustvo. Da jednoga dana upravo oni preuzmu odgovornost.
Vrijedi to u športu. Ali još više vrijedi u životu. Vrijedi u obitelji, gdje roditelji postupno prepuštaju odgovornost svojoj djeci. Vrijedi u društvu, gdje stariji otvaraju prostor mlađima.
Vrijedi i u Crkvi. Koliko samo puta želimo ostati na terenu i onda kada nas Gospodin poziva da drugima prepustimo mjesto. Nije lako prihvatiti da naše vrijeme polako prolazi, da dolaze novi ljudi, novi darovi i nove generacije. Ali upravo se tu prepoznaje istinska veličina.
Isus nikada nije gradio učenike koji će cijeloga života ostati u njegovoj sjeni. Naprotiv, osposobio ih je da i sami naviještaju, liječe, opraštaju i služe. Pravi učitelj ne stvara ljude koji ovise o njemu, nego ljude koji će jednoga dana i sami postati učitelji drugima.
Sveti Pavao piše: „Tako smo mnogi jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugome.“ (Rim 12,5) U Kristovu tijelu nema suvišnih igrača. Svatko ima svoje mjesto, svoj dar i svoje vrijeme. Možda je zato ono jednostavno pitanje iz Imotskoga vrijedno zapamtiti: „Umjesto koga?“
Prije nego poželimo još jednom biti u središtu pozornosti, dobro je zastati i zapitati se nije li došlo vrijeme da nekome drugome otvorimo prostor. Jer najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.
To nije poraz. To je veličina. To je poniznost. Poniznost možda nikada nije postigla najviše pogodaka, ali bez nje nijedna momčad – pa ni Kristova Crkva – ne može pobijediti. Jer poniznost je uvijek igrala u prvoj postavi Evanđelja.
