Kolumne
Nije dobro kada ljubav tražimo u odnosima u kojima se želimo ostvariti, a zaboravimo je najprije potražiti u Onome koji nas je stvorio. Bog te ljubi – takvu kakva jesi. Kad ti kaže da si Njegovo ljubljeno dijete, to znači da te prihvaća sa svim tvojim manama i vrlinama.
Tko bi normalan izlio komadić svoje duše, ono najintimnije i najsvetije, pred svjetinu i stavio ga na sud tuđih pogleda? Tko bi dobrovoljno dopustio da se to obezvrijedi, izvrne, popljuje? Nitko, osim onoga koga je Bog pozvao. Jer kad Bog poziva, Bog i osposobljuje.
U ovoj našoj povijesti bilo je mnogo velikana, stvarnih ili umišljenih veličina, izvanredno sposobnih osoba koje su obilježile povijest i vrijeme u kojem su djelovale. Međutim, svi ti velikani, ne znam kako bili sveti i genijalni, ipak su samo ljudi ranjeni grijehom i nemoćni da spase sebe i druge. Nitko od njih nije mogao za sebe reći da je svjetlo svijeta i da može spasiti i otkupiti čovjeka.
Činjenica da Bog može dati više onome tko je još jučer lutao u kaljuži nego onome tko je dvadeset godina bio „u sustavu“, otvara nelagodu koju nije pristojno priznati. Ljubomoru, čak. To je riječ koju crkveni ljudi izbjegavaju koristiti.
“Znaš, ne mogu ti ja više voditi nikakve isprazne razgovore, nego mogu samo svjedočiti“, ispričala je svojom prštavom radošću.
Nadbiskup Uzinić nije govorio samo o Rijeci. Govorio je o svima nama. O Crkvi koja još uvijek ima snagu reći istinu – ali iz ljubavi, a ne iz suda. Rijeka se budi. Neka se probudi i srce svakog vjernika. Jer Crkva koja ljubi, koja se ne boji zagrliti drukčijega od sebe, koja moli umjesto da sudi – to je Crkva koja može promijeniti Hrvatsku.
Onaj posljednji komad vaše omiljene torte koji prepustite svojoj supruzi, suprugu ili majci – i to ne zbog kalorija koje ste previše unijeli, nego zbog malog čina ljubavi i odricanja – može biti trenutak duboke milosti.
Količina vitamina C u voću je 10 puta djelotvornija od iste količine sintetski dobivenog vitamina C. Sok naranče i limuna pomaže kod svih stanja slabosti i iscrpljenosti, bez obzira je li prisutna groznica ili ne: “Konzumiranje citrusa čovjeka oslobađa vrućice“.
Pretplatite se na naš newsletter
Vjera pomaže čovjeku da i u nepravednom svijetu ostane pravedan, te da i u najtežim situacijama ne pada u očaj, nego da sačuva nadu, a samim tim i dobro duševno zdravlje.
Stajala sam u koloni, a čovjek iza mene nije zakočio na vrijeme i udario me. Parkirali smo sa strane, i dok mi je prva reakcija bila ljutnja, odlučila sam, unatoč pretrpljenom šoku, ostati blaga i mirna. Čovjek se nije ni ispričao…
Mržnja uvijek obećava snagu, ali joj je jedini plod osušenost duše. Najprije ubija sliku svijeta, onda sliku drugoga, a na kraju sliku samoga sebe. Duhovnim očima gledano, to je trenutak u kojem čovjek odbacuje Božju sliku u drugome, ali isto tako i Božju sliku u sebi. Zato je mržnja smrtni grijeh, jer razara sposobnost za ljubav.
Ova druga izjava s Kaptola kojom se u kratko vrijeme intervenira u javni prostor budi nadu da će uslijediti kontinuitet takvih zahvata, jer je katolička misaona scena poprilično umrtvljena u svom djelovanju s referentnih teoloških razina. Pa se prostor prepušta manipulacijama u sprezi nekompetentnih medija i raznoraznih „teologa s Temua“, koji su nas preplavili u posljednje vrijeme
Ako duhovni svijet postoji, postoje i zli duhovi. Bavljenje njima, „maskiranje“ u njih i njihovo zazivanje može – a da osoba toga nije ni svjesna – otvoriti je djelovanju zla. Ako duhovni svijet ne postoji, onda je ludiranje na Halloween puka zabava – no prilično površna i glupa, jer nema izvornog sadržaja nego proizlazi iz nekritičkoga preuzimanja stranih običaja.
Jedna datulja sadrži otprilike 23 kalorije, 6 grama ugljikohidrata i 5 grama šećera, ne sadrži masnoće. Datulje su jako dobar izvor vlakana pa se uslijed toga šećer iz datulja puno sporije metabolizira, zbog čega je osjećaj sitosti puno duži nego kod običnog šećera. Datulje također sadrže esencijalne hranjive tvari poput kalija, magnezija i željeza što ih čini visokovrijednom namirnicom.
Prolazila sam kroz teško razdoblje, iscrpljena od pokušaja da sve držim pod kontrolom i nosim vlastitim snagama. Bilo je to vrijeme kad me život nadilazio, a ja nikako nisam puštala Boga do kraja u svoj život. Vozila sam se, slušala Božju pobjedu, pjevala i plakala istodobno, razapeta u sebi između onoga što osjećam i onoga što živim…
Krunica se danas nekima čini zastarjelom i nepraktičnom. Ali ona u sebi nosi nešto izuzetno važno: ne vodi nas u neodređenu meditaciju, nego nas uranja u konkretnu povijest spasenja, odnosno u život stvarne osobe Isusa iz Nazareta te u vjeru ukorijenjenu u povijest Izraela i 150 psalama, koji su bili molitva Božjeg naroda.
Dvadeset minuta potrebno je da u miru izmolimo jedno otajstvo. A učinak? Unutarnji mir, sabranost i susret s Bogom – dublje od svakog „scrollanja“
„Kao vjerski poglavari niste došli ovamo na međureligijsku konferenciju za mir“, kazao je u u Asizu 1986. papa Ivan Pavao II., dodavši kako se nisu niti okupili da traže međusobno religioznu suglasnost ili da pregovaraju o vjerskim uvjerenjima. „Činjenica da su se poglavari religija našli da zajedno mole, samo po sebi, danas je poziv svijetu da postane svjestan da postoji druga dimenzija mira i drugi način kako ga se promiče, a što nije rezultat pregovora niti političkih kompromisa niti ekonomske trgovine“, rekao.
Postoje umišljene osobe koje se boje priznati istinu da su i one grješne. A dokle god ne priznamo da smo grješnici, nemamo udjela u Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi na križu, jer on je došao pozovati grješnike.
Koliko nas, i danas, stoji poput farizeja, pred Bogom i pred svijetom, uvjereni da su naši postovi i naše desetine dovoljne. Da su naša djela mjerilo pravednosti, a ne naše srce. Koliko puta ističemo popis svojih zasluga, gledamo u druge s visoka, vidimo u njima samo njihove grijehe i slabosti…
Od jesenskih plodova sv. Hildegarda još preporučuje mušmule – danas gotovo zaboravljeno voće slatkasto kiselkastog okusa. Raste kao grm ili manje drvo od tri do šest metara visine. Plod sadrži šećer i škrob, vitamin C, mineralne tvari poput kalija i kalcija, balastne tvari (pektin), gorke tvari i voćne kiseline. Nekada je mušmula bila vrlo raširena…
Bilo je za očekivati da će hrvatski biskupi, po povratku iz Rima s nacionalnog hodočašća, pozvati papu Lava XIV. da posjeti Hrvatsku. Ne samo zbog kurtoaznih motiva, protokola i puke zahvalnosti, nego kao plod onoga što se ovog 7. listopada gotovo rukom moglo opipati na vatikanskom Trgu sv. Petra, a preko televizijskih ekrana i društvenih…
Glavni urednik nije mogao vjerovati kad sam mu kazao da Papa dolazi u Hrvatsku. Provjerio je to na nekim visokim političkim adresama i kako nije dobio nikakva odgovora kazao mi je: „U redu, vjerujem ti. Ali ako si zeznuo stvar, sutra letiš iz redakcije!“ Kao što vidite, još uvijek sam tu. Bila je to ekskluziva nad ekskluzivama.
Budući da čovjekovo ponašanje ne određuju nagoni, on je slobodno i simboličko biće. Kao što je čovjek dio kozmosa, uređenog svijeta, tako je i spolnost dio života kao šire, smislene stvarnosti. Zato svaka ljudska kultura ima neku vrstu spolne etike. Nitko u povijesti ljudske misli nije zagovarao radikalni hedonizam – nije smatrao da je užitak smisao života. Užitak je legitimni dio priče o spolnosti, ali priča je nemjerljivo veća.
Važno je poznavati pravu istinu. A ona glasi: postoje zli duhovi, ali oni nisu svemoćni. To su zle sile koje su pobijeđene. Tko čvrsto stoji uz Krista, njemu zlodusi ne mogu ništa. Tko se udalji od Krista, postaje njihov plijen.
Hildegarda je vino nazivala „krvlju zemlje“; hvalila ga je jer čisti krv, tjelesne sokove i krvne žile te navela: „Ako se vino umjereno pije, ono čovjeka liječi i razveseljuje svojom velikom snagom i toplinom.“ Preporučuje da se zimi pije vino ili pivo umjesto vode.
Još više od nepravde boli osjećaj nemoći. Kad ti se čini da si stjeran uza zid, da si sve pokušao, a da istina, nekako, i dalje ne nalazi svoj put na površinu. Kad vidiš kako se drugi služe oružjem svijeta, glasnijim, hladnijim, učinkovitijim, a tebi savjest ne dopušta da posegneš za istim. Tada se u tebi vodi tiha bitka između pravde i povjerenja.
Često su naše riječi prvo što nam padne na pamet – grube, nepristojne, drske. Najčešće takve idu prema onima koji su nam najbliži, a najmanje prema onima koji su nam daleko i kojima naše riječi možda ne bi ni značile. Apsurdno je da za one koje nam je Bog povjerio i stavio na brigu, ne biramo riječi, ne pazimo kako govorimo i ne oblikujemo misli.
Crkva je osmislila najbolju moguću formulu za isprike. Nacrt ima zadanu strukturu: imenovanje i priznanje grijeha, iskreno kajanje, odluku da se više ne griješi i čin pokore. Tu formulu javne osobe i stručnjaci za komunikaciju uglavnom uporno zaobilaze. Sve njihove isprike pate od istih boljki, sadrže “ako” i “ali”, prebacuju odgovornost i rijetko idu korak dalje od šupljih riječi.
Ako na fontanama ne mogu proći ni katolički sveci za Sve svete ni protestantska inicijativa za „Crvenu srijedu“, onda je poruka više nego jasna. Fontane su postale mjesto ideološke borbe. Pa ih, naprosto, treba vratiti njihovim vlasnicima. Građanima hrvatske metropole.