
Generacija koja je odrasla uz bežični internet i emocionalnu validaciju u obliku digitalnih srca, ta vječna djeca odgađanje osamostaljivanja pretvaraju u nacionalni sport. Generacija je to formirana u radikalno drugačijem svijetu od onoga koji bi ih trebao pripremiti za obranu domovine. Autoritet je za njih agresija, a zahtjev za disciplinom oblik nasilja.

Zajedništvo na koje Thompson poziva nije samo horizontalno “mi Hrvati”, ono je i vertikalno: “mi pred Bogom”. Vjerski motivi u stihovima i na videozidovima podcrtavaju razmeđu dvaju svjetova i put svjetlosti kojim treba krenuti.
Za pola milijuna ljudi on nije samo izvođač, on je povratak domu, svojima i Onome gore. I melem za rane o kojima možda ne mogu govoriti, ali mogu pjevati zajedno.

“Prozor života” nije potaknuo napuštanje djeteta, kako to zagovornici pečaćenja samostanskog zida pokušavaju servirati. Vjerojatno ne bi s istom strašću tvrdili da postojanje vatrogasnog izlaza potiče ljude da zapale zgradu, ili da postojanje hitne pomoći povećava broj prometnih nesreća, iako je logika tu ista. Stvarnost ionako često nije logična.

Ulazak u tuđe živote, osobito one javno izložene, često je tek odraz emocionalne pustoši u vlastitom. Preko ekrana posežemo za tuđim pričama kako bismo nahranili ono što u stvarnosti više ne nalazimo. Kad su nam odnosi postali plitki, kad više nemamo prijatelja kojem možemo povjeriti vlastiti lom ili nas više nitko ne poziva da čujemo njegov, tražimo bliskost ondje gdje nas najmanje košta.

Umjesto samih slika, nju zanima ono što slika obećava. Uzbuđuje ju atmosfera, ton glasa, pogled i napetost iščekivanja. I više od svega, osjećaj da je žena s kojom se poistovjećuje u toj priči stvarno željena. Njezin je put do uzbuđenja zbog toga u pravilu dulji, ali i dublji. Ona i u erotici prije svega traži odnos, a odnosa bilo koje vrste u stvarnosti je sve manje.

Pornografija mijenja mozak. Kao i svaki drugi superstimulans, djeluje snažnije od prirodnih nagrada. Dopaminska eksplozija kod gledanja pornografije vrlo često nadmašuje onu koja se događa kod stvarnih seksualnih odnosa.
Prefrontalni korteks, dio mozga zadužen za donošenje odluka, izlaganjem pornografiji sve slabije funkcionira. To doslovno znači da onome koji gleda slabi samokontrola, sposobnost da razmišlja dugoročno i donosi zdrave odluke.

U vezi u kojoj sve izgleda kao brak, ali se ne zove tako, nije lako pogledati istini u oči. Da je ljubav dar koji se potvrđuje kroz izbor, svakim danom. Ako netko nije spreman izabrati te do kraja, možda nije pitanje koliko još treba čekati, nego koliko još dugo smiješ sebe prešutjeti. Nitko ne želi biti usputna stanica, privremeno rješenje.

Ženski se genij krije u sposobnosti da vidi srcem, da se stvori prostor za drugoga i da ljubi do kraja. U njemu je evanđelje nježnosti i zrcalo ljubavi. Ono što ona vidi, pretvara u odnos. A ona stalno vidi. Tuđu bol, neizrečeno, vidi ono što nitko drugi ne vidi. I zato tako lako izgara, jer sve osjeća i sve prima k srcu.

Elon Musk primjer je čovjeka koji je izgubio svaku mjeru. On koji svim silama želi produžiti vlastiti život – propušta jedini način na koji to zaista možeš učiniti: živeći ga za drugo biće.
Zato ako zažive tvornice ljudi budućnosti, naš je najveći zadatak zaštititi “organsko” roditeljstvo. A naš najveći čin otpora je donijeti dijete na svijet iz predanja. Iz čežnje da se daruje, a ne posjeduje.
To je kad trudnoća nije devet mjeseci nelagode, nego devet mjeseci zajedništva. Kada znaš da svako srce koje ti kuca pod rebrima – nije tvoja imovina, nego poslanje. To je kad muškarac nije korisnik maternice, nego čuvar svetog prostora.