U memoriji mobitela sve mi je više telefonskih brojeva, a sve manje ljudi. Ne razmišljam o tome patetično tipa „gdje je nestao čovjek“, nego napose praktično. Odnosno, problem je u tome što posljednjih godina raste broj onih koji su se preselili u Nebo, odnosno ne brišem imena preminulih, pa oni i dalje na neki način žive u mojem mobitelu, odnosno u mojoj mašti da je to upravo tako.
Desit će se to i nakon prošlotjedne vijesti da je preminuo umirovljeni zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić. Siguran sam da neću obrisati ni njegov broj, premda sam svjestan da ga više nikada neću moći nazvati. A nazivao sam ga mnogo puta u posljednjih tridesetak godina koliko smo se poznavali, surađivali i družili. On se pak redovito odazivao i sudjelovao u tekstovima i intervjuima, među kojima je posljednji bio onaj veliki životni intervju, otprije tri godine. „Idući prema ovamo i mislio sam da ćete me to prvo pitati! Što radim? Hranim golubove i ostale ptice. I obilazim zagrebačke parkove. To je dio i mojega duhovnog života, jer sam cijeli život bio duhovnik, premda je u toj službi bilo i mnogo administrativnih poslova. Ako golubovi pripadaju duhovnoj aktivnosti, onda sam tu dosta prisutan“, odgovorio mi je na
pitanje što uopće radi jedan muftija u mirovini, da bi nakon toga ispripovjedio svoju gotovo filmsku životnu priču, otkako je iz rodne Ustikoline kod Foče otišao prvo u medresu, da bi zatim diplomirao arapski jezik i islamske znanosti na Univerzitetu u Bengaziju u Libiji.
Nakon toga pet je godina studirao na isusovačkom Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te dvije godine Religioznu pedagogiju na Katehetskom institutu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Prvi put predsjednikom Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj bio je izabran 1995., a nakon toga ponovno 1999. i 2005. Krajem 1999. imenovan je za zagrebačkog muftiju. Kad sam mu kazao kako je prvi muftija u Hrvatskoj, s osmijehom mi je dobacio – drugi. „Prvi je bio onaj ustaški!“, rekao je.
U Libiju je došao baš na dan državnog udara i proveo ih četiri dana u bunkeru dok se situacija nije stabilizirala, a onda je počeo učiti arapski jezik, koji mu je ispočetka bio beskrajno težak, ali se zainatio i naučio ga tako dobro da je postao sudskim tumačem. I od novca koji je tako zaradio kupio je stan za svoju obitelj u Zagrebu. A u jednom drugom, onom u Tomašićevoj ulici, imao je „stan-džamiju“, tj. posve
neadekvatan molitveni prostor sve do onoga dana dok nije otvorena Zagrebačka džamija u Folnegovićevom naselju. I to zahvaljujući najviše muftiji Ševku i zagrebačkom poduzetniku Salimu Šabiću.
Muftiju Ševka upoznao sam upravo ondje početkom 90-ih, kada se gorljivo zalagao za hrvatsku samostalnost, dijalog između vjerskih zajednica i gledao ga kasnije kako pati zbog muslimansko-hrvatskog rata u BiH. Osim što je bio čovjek dijaloga, bio je i osoba velikog mira i duhovne dubine. Obožavao je povijest i teologiju. Sjećam se kako sam ga baš tih godina upitao što je s muslimanom koji ne klanja tj. ne moli pet puta dnevno kao što je propisano. Šutio je minutu-dvije gledajući u daljinu, pogledao me i kazao: „Onda mu je vjera na dnu ponora.“ A taj se odgovor odnosi na sve vjere i
vjernike ovoga svijeta.
Također, veličinu takvih osoba može se vidjeti u njihovim nasljednicima. Obično se kaže kako ispod velikih stabala i njihove sjene ne niče nitko novi. No, dobroga muftiju Ševka naslijedio je izvrsni muftija Aziz ef. Hasanović, nastavivši točno ondje je gdje je dobri muftija Ševko stao. A to je dijalog i zajedništvo, mostovi i suradnja. Na čemu Hrvatska dobrome muftiji Ševku dovijeka može biti zahvalna.
