Prije nego išta kažem o zatvorenim crkvama Europe, u uhu mi zazvoni – zvono s naše brajkovske crkve. Ono isto koje sam kao dijete slušao i po njegovu glasu znao zvoni li na misu ili zvoni ono „mrtvačko“. Znao sam tada, a znam i danas – zvono je znalo naša imena. Po njemu smo mjerili dane, po njemu učili razlikovati radost od žalosti, po njemu ulazili u nedjelju. Moja je mama prva razumjela njegov jezik – tiha čuvarica vjere, koja je znala kad treba kleknuti, kad zaplakati, a kada zahvaliti.
Danas, dok gledam fotografiju jedne njemačke crkve – Stadtkirche St. Petri u Altentreptowu – koja je deskralizirana, zatvorena za bogoslužje, pred očima mi je upravo ono naše brajkovsko zvono. Na vratima te crkve stoji lijep, gotovo poetski natpis: „Tko god da jesi – Bog te prihvaća takvoga… Ako vjeruješ, moli. Ako tražiš, promisli. Ako sumnjaš, moli za prosvjetljenje…“
Riječi su tople, ljudske, otvorene. Ali u meni bude nemirno pitanje što se dogodi s crkvom kad prestane biti mjesto živoga susreta s Kristom, a postane samo kulturni spomenik? Može li zid, bez Euharistije, još govoriti jezikom vječnosti?
Šapat o Bogu
Sjetim se riječi mladog svećenika iz jedne europske metropole. Radio je s narkomanima u najsiromašnijim četvrtima. Novinari su ga pitali zašto se prihvatio tako teške i naizgled beznadne službe. Odgovorio je jednostavno: „Zato da ne zamukne šapat o Bogu.“ Kakva snažna rečenica! Jer upravo to se danas događa – ime Božje svelo se na šapat.
U buci ideologija, u galami tržišta, u umoru od svega svetog, čini se kao da je Bog postao smetnja napretku. Ali Bog ne nestaje zato što ga čovjek prešuti. On ostaje – u savjesti, u ranjenima, u kruhu, u tišini crkve koja još pamti molitve predaka.
Brajkovska crkva i rane rata
Zato me svaka zatvorena crkva boli osobno. Jer ja svoju brajkovsku crkvu volim više od ijedne na svijetu. U njoj sam kršten, primio sve sakramente, prvi put izgovorio svoje „Vjerujem“. Pred njom sam stajao kao dijete kad me je mama uzela za ruku i rekla: „Sad kad uđemo unutra – ti ušuti. U crkvi se molimo.“ Tada sam naučio, jednom zauvijek, kako se ulazi u sveti prostor – ušutjeti i pustiti Boga da On govori.
A onda su je u ratu skrnavile nevjerničke i bradate ruke, lica s pustinjskog pijeska mrka od zloće i lica domaćih s kojima smo išli u školu. Vidjeti oskvrnuto mjesto gdje je čovjek prvi put naučio kleknuti – to je rana koja ne zacjeljuje. Ipak, ni tada crkva nije prestala biti crkva. Jer Crkva nije samo kamen – nego narod koji pamti Krista.
Dominikanski odgovor
Mi dominikanci učimo od svetog Tome Akvinskog da je istina svjetlo razuma, a od svetog Dominika da je suza nad svijetom put prema obraćenju. Crkva koja se zatvara nije samo sociološki problem, nego teološki krik: čovjek je povjerovao da može živjeti bez Izvora. A bez Izvora nema ni slobode savjesti, ni kulture, ni dostojanstva.
Marija nas uči suprotno – da se veličina čovjeka ne mjeri bukom, nego otvorenošću Riječi.
Možemo ga gledati u licu čovjeka
Točno je, ne možemo ovdje i sada gledati Boga licem u lice. Ali možemo Ga gledati u licu čovjeka u kojem sjaji ono božansko. Možemo Ga susresti u onome tko još ima prostora za Boga. Jer kako će ovaj svijet preživjeti ako ga se mi kršćani odreknemo? Kako ćemo druge oduševiti za „Nešto“ čega se sami sramimo?
MOLITVA
Gospodine, učini me nemirnim kad zbog mnoštva stvari izgubim žeđ za vodom života;
kad se previše zaljubim u prolazno i zaboravim na vječnost;
kad me umore brige ovoga svijeta pa u meni utihne vizija Tvoga neba.
Prodrmaj me, Gospodine, da budem odvažniji – isplovit’ na otvoreno more gdje oluje objavljuju Tvoju svemoć.
Pomozi mi da dane koje si mi darovao živim vjerno, radosno i hrabro – na slavu Tvoga Imena. Amen.
I zato, dok gledam fotografiju zatvorene crkve na sjeveru Njemačke, u meni ne vlada očaj. U meni još zvoni zvono s naše brajkovske crkve. I dok god u uhu nosim zvuk zvona iz Brajkovića, nijedna crkva na svijetu za mene nije posve zatvorena.
