Nakon što smo vidjeli da magija nije religija i da je u svojoj biti nespojiva s kršćanskom vjerom, ostaje pitanje koje mnoge tiho muči, ali se rijetko izgovara naglas – zašto ljudi uopće odlaze vračarima. To pitanje nije samo teorijsko, nego duboko životno, jer dotiče stvarnost u kojoj živimo i slabost koju svi nosimo u sebi.
Ako znamo da takav put nije ispravan, zašto mu se ipak vraćamo; ako vjerujemo u Boga, zašto tražimo nešto drugo. Odgovor nije jednostavan, ali je duboko ljudski i traži da se pogleda istini u oči.
Ne ide čovjek vračaru jer je zao
Važno je odmah reći da čovjek ne ide vračaru zato što mrzi Boga ili želi činiti zlo, nego zato što ne vidi izlaz iz situacije koja ga pritišće. Ide jer brak puca, jer dijete pati, jer bolest traje i jer duša postaje umorna od borbe koja nema jasan kraj. U takvim trenucima čovjek ne traži ideologiju, nego pomoć, i upravo tu dolazi do prijelomnog trenutka u kojem bol postaje jača od vjere, a očaj počinje tražiti rješenja koja ne dolaze od Boga.
Kad srce izgubi mir, traži kontrolu
U dubini svakog čovjeka postoji potreba za sigurnošću, smislom i barem nekim oblikom kontrole nad vlastitim životom, jer nitko ne želi živjeti u neizvjesnosti i strahu. Kada se izgubi povjerenje u Boga, ta potreba ne nestaje, nego traži drugi put kojim bi se ostvarila. Tada se rađa ono što smo već spomenuli kao „magijsku svijest“, odnosno pokušaj da čovjek uzme stvari u svoje ruke i osigura ishod, ali bez odnosa s Bogom koji jedini može dati pravi mir.
Tko stoji iza toga?
Ovdje treba biti vrlo jasan, ali i odgovoran, jer mnogi koji se bave vračanjem ne djeluju iz nevinosti, nego iz interesa koji se hrani tuđom boli i nesigurnošću. Oni slušaju čovjekovu priču, nude rješenja, stvaraju osjećaj posebnog uvida i polako uvlače čovjeka u odnos ovisnosti. Čovjek se vraća opet i opet, ne zato što je pronašao istinu, nego zato što nema gdje drugdje, a ono što mu se nudi postaje privid nade koji se stalno iznova plaća, ali nikada ne ispunjava.
Svjedočanstvo koje otvara oči
Nije malo onih koji su prošli tim putem i kasnije svjedoče koliko je takvo iskustvo bilo varljivo i opasno, jer su u početku osjećali kontrolu i sigurnost, a s vremenom su postajali sve više vezani i neslobodni. Ono što je počelo kao traženje pomoći pretvorilo se u ovisnost koja je gušila unutarnji mir. Tek kada su to odbacili i vratili se Bogu, počeli su ponovno otkrivati slobodu koja ne dolazi iz kontrole, nego iz povjerenja, i koja ne ovisi o „znanju“ budućnosti, nego o odnosu s Onim koji drži budućnost.
Kad vjera oslabi – praznovjerje raste
Postoji jedno pravilo koje se stalno potvrđuje, a to je da praznovjerje ne nastaje tamo gdje je vjera živa, nego tamo gdje je oslabila ili postala površna. Čovjek ne može živjeti bez smisla i bez oslonca, pa ako izgubi Boga, neće ostati prazan, nego će tražiti zamjenu.
Zato manje molitve, manje sakramenata i manje povjerenja ne znače neutralno stanje, nego otvaraju prostor strahu, nesigurnosti i traženju „nečega“ što bi moglo pomoći, ali zapravo vodi u još veću zbunjenost.
Najopasniji oblik: „za svaki slučaj“
Najopasniji oblik praznovjerja nije uvijek otvoreno vračanje, nego ono tiho i prikriveno koje se skriva iza rečenice: „Ne vjerujem ja u to, ali neka se nađe.“ U toj naizgled bezazlenoj misli skriva se podjela srca koja polako razara povjerenje u Boga.
Vjera ne poznaje „za svaki slučaj“, jer ona ne počiva na osiguranjima, nego na odnosu, a odnos traži cjelinu, a ne dodatke koji bi trebali „pokriti“ ono što vjeri nedostaje.
Magija ne rješava – ona veže
Na početku magija može dati osjećaj nade i privremene sigurnosti, ali s vremenom počinje stvarati strah, ovisnost i zatvoren krug iz kojeg je sve teže izaći. Čovjek više ne traži Boga, nego rješenje, a rješenja koja ne dolaze od Boga ne mogu donijeti mir koji traje.
Upravo tu se vidi razlika između puta koji oslobađa i puta koji zarobljava, jer ono što obećava kontrolu često završava gubitkom slobode.
Nije sve duhovno od Boga
U suvremenom svijetu sve se češće govori o duhovnosti, ali se rijetko postavlja pitanje odakle ta duhovnost dolazi i kamo vodi čovjeka. Postoje stvarnosti koje se predstavljaju kao pomoć i svjetlo, a zapravo zbunjuju i razaraju unutarnji mir.
Zato oprez nije znak straha, nego znak mudrosti, jer nije sve što izgleda dobro doista dobro, niti sve što se naziva duhovnim dolazi od Boga.
Gdje je pravi odgovor?
Čovjeku ne treba magija, nego smisao, ljubav i istina koja ga može nositi kroz život i kroz patnju koja ga ne zaobilazi. Crkva zato ne osuđuje čovjeka koji traži pomoć, nego ga vraća izvoru iz kojeg dolazi pravi život. Taj izvor nije u tajnim znanjima ni u skrivenim silama, nego u osobi koja je ušla u našu povijest i ostala s nama – u Isusu Kristu.
Stoga, kada vas život pritisne i kada ne vidite izlaz, nemojte ići onome tko obećava moć i kontrolu, nego Onome koji je dao život i koji jedini može dati smisao i u najtežim trenucima.
Jer tko traži pomoć izvan Boga, na kraju ostaje i bez Boga i bez pomoći, dok onaj tko traži Boga možda neće odmah dobiti rješenje, ali će uvijek dobiti put.
Iluzija umjesto sigurnosti
Ako nas život dovede do ruba i ako nas pritisnu pitanja na koja nemamo odgovora, nemojmo tražiti sigurnost ondje gdje se nudi iluzija, nego ondje gdje je istina koja oslobađa. Neka naše srce ne traži kontrolu, nego povjerenje koje nas vraća Bogu i otvara put prema miru.
Jer samo Bog ne vara, samo Bog ne naplaćuje nadu i samo Bog ne ostavlja čovjeka samoga kada mu je najteže.
(nastavlja se…)
U sljedećem nastavku: Nije sve što je „duhovno“ od Boga: skrivena opasnost okultizma
