Baš sam sjeo da založim nešto riže i »dala», kad li sav zapuhan dođe Rafael iz sela Mithini-Čandpur. Otac mu umire. Valja ga posjetiti. Stari moj prijatelj Dolmoni potpuno je slijep i već dugo vremena ne može nikamo iz kolibe.
Preko Doričoka i Dajidija stigosmo do Mithinskog kanala. Nasip je na mnogim mjestima sasvim srušen. To je ostatak zadnjih poplava. Idemo kroz vodu i blato i molimo krunicu. Ribari nas pozdravljaju. S malim mrežama hvataju ribu.
Sad je i dosta zmija, jer voda s polja silazi u kanal, pa su i one izašle na nasipe. Jedna je ubola Rafaelova brata. Srećom su ga na vrijeme prenijeli u bolnicu, pa je ostao na životu. No dosta je ljudi umrlo. Mnogi od njih puno više vjeruju u svoje vračarije nego u lijekove, pa kad im te ne pomognu, onda lete k nama.
Stari Dolmoni nas je čekao. Baš pred kolibom put je bio najgori: valjalo je sve do pasa kroz vodu.
Imali smo zajedničku pripravnu molitvu i za dolazak Isusov i za Dolmonijev odlazak u lijepo nebo. Onako od srca k srcu. U onoj maloj siromašnoj kolibi mora da je Isusu bilo drago boraviti. Ta Dolmonijeva koliba podsjećala ga je na Njegovo prvo boravište u štalici u Betlehemu. Prozora nema, tek su mala vratašca. Tamno je. Donijeli su malu svjećicu. I Isus dolazi u srce Dolmonia, u svoj živi hram. Kako je krasan izgledao taj slijepi starac! Suhe oči kao da su se opet zacaklile. Pa onaj smiješak: nešto rajsko je bilo u njemu.
Svi klečimo oko njega. Sin Rafael podržava starca. Moli ga za blagoslov i za sebe i za svoju dječicu. Osobito za najmlađega sina, mezimca djeda Dolmonia. Bio je mališ teško bolestan. Kušali su sve i sva da ga ozdrave, no nije išlo na bolje. Onda su napravili zavjet dragoj Gospi. Oprali su joj noge (na kipu u morapajskoj crkvici) i pomoću te vode i njihove žive vjere mali je posve ozdravio. Nakon toga svi su zajedno išli u Morapai da ispune svoj zavjet: dali su nebeskoj Majci jedan lijepi »sari« odijelo i nešto slatkiša za siromašnu djecu. Sretni su i ponosni da su taj svoj zavjet uza sve svoje siromaštvo mogli ispuniti. Imali su jednu kokicu. Nju su prodali na sajmu u Magrahatu i time nabavili sari, odijelo, slatkiše i nekoliko voštanih svijeća. Zadovoljni su bili oni, a bila je zadovoljna i draga Gospa.
Na povratku kući prošao sam kroz selo Doričok. I tu je jedna teška bolesnica hinduske vjere, starica Hemangini. Mnogo je puta ona, opirući se o štap, došla do naše male bolnice u Morapaju da dobije lijekove od sestre Monike. Onda bi i k meni došla do dobije nešto pomoći. No sada ona više ne može iz kolibe. Sva je otekla.
I starost i bijeda sasvim su je skrhali. Kćer Mridula jučer je bila kod mene i kazala mi da joj je majci zima, pa moli jedan gunj i kakvo staro toplo odijelo. Baš sam iz Australije dobio paket odijela. Bilo je tu i toplo odijelo, baš kao naručeno za staricu Hemangini. Gunj sam morao kupiti. Mridula je bila zahvalna za primljen dar. Ona je udata i ima svoju obitelj, no svoje majke ne zaboravlja. S darom u ruci duboko se do zemlje poklonila i po bengalskom običaju uzela prašinu sa svećeničkih nogu i time se blagoslovila. I to ne samo sebe nego i svojega malog sinčića. Na rastanku mi još reče kako se je majka zaželjela jedne naranče. I ja se sjetih svojih putovanja, svoje bolesti, kad sam i ja sam samcat, tresući se od groznice u onoj maloj kapelici zaželio jednu naranču. I eto, baš toga dana neki mladić donio je dvije naranče iz grada Kalkute. Dobio je službu i u zahvalu dao je odslužiti svetu misu i donio te dvije naranče za mene. Baš kao naručene za staricu Hemangini. Kako je bila sretna!
Kod kuće me je čekao vjerni Đhoro iz Sodasibpura. I kod njega su djeca bolesna. On lovi ribu po tim rižištima i barama. Zbog poplave ribe je malo, no uz Božju pomoć nekako ide. On lovi po noći, a žena to rano ujutro nosi čak u grad Kalkutu. Odanle se vraća tek navečer. I tako iz dana u dan. Skoro nikakva odmora. A u krilu još nosi malo dijete. Sebe i sav svoj posao stavili su oni pod okrilje nebeske Majke, i Ona kao prava majka na njih pazi. I na njih i na njihovu dječicu: i Nomitu i Dilipa i Martu i Rupali (Ljepoticu) i Anđelu i Ređinu-Rinu i Patrika i njihovo mezimče Komola, dok je Dipika-Svjetlana otišla već u nebo da se za sve moli.
Školovanje dječice velika im je briga, no oni si i od usta otkidaju samo da im mogu nabaviti knjige, pločice i olovke. Posebno se mole za svoga Dilipa, koji je sada u šestom razredu, da bi ga Isus privukao svome oltaru. Pa se eto i vi sjetite u molitvama te vruće želje dobrog Dhoro Josipa i žene mu Rite.
Došla je i Koće Makhalova žena. Ona je skoro sasvim slijepa. Mala kćerkica Rani (Kraljica i jest joj kraljica!) vodi je za ruku. Mala je kao patuljak, tek su joj dvije do tri godine, no prava je mala vjeverica. Kako sve lijepo majci tumači, kako krasno pozdravlja sa »Đoe Đišu – Hvaljen Isus« podigavši ručice k čelu. Pa onaj smiješak donekle bolan. »Fadar, khide laghće! Oče, gladni smo!« Čuti to iz dječjih usta… Onda samilosno gledajući na svoju majku: »Amar make kićhu din! Pomozite mojoj majci!« Baš sam dobio na dar jednu kutiju keksa, biskvita, i dao sam to i njezinoj majci i dakako maloj Rani. Teško je opisati tu sreću: i njihovu, a i moju. Bili i vi dionici te sreće i male Rani i njezine dobre majke, utješenih vašom ljubavlju i velikodušnošću.
Vaš otac Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br, 58.
Molitva za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
