Prva enciklika pape Lava XIV. „Magnifica humanitas“ objavljena je u ponedjeljak, 25. svibnja, a Papa ju je potpisao u petak, 15. svibnja, na 135. obljetnicu objavljivanja enciklike „Rerum novarum“ pape Lava XIII., izvijestio je Vatican News, a prenosi Informativna katolička agencija IKA.
Povodom 135. obljetnice enciklike„ Rerum novarum“ Papa u svojoj prvoj enciklici „Magnifica humanitas“ razmišlja o socijalnom nauku Crkve u doba umjetne inteligencije. Potiče na očuvanje „veličanstvenoga čovještva u kojemu boravi Bog“ promičući istinu, dostojanstvo rada, socijalnu pravednost i mir. U digitalnom dobu valja razoružati umjetnu inteligenciju i prevladati teoriju „pravednoga rata“ oživljavajući dijalog i multilateralizam.
„Veličanstveno čovještvo koje je Bog stvorio danas se nalazi pred odlučujućim izborom: podići novu Babilonsku kulu ili izgraditi grad u kojemu Bog i čovječanstvo žive zajedno“. Uvod prve enciklike pape Lava XIV. „Magnifica humanitas“ „o zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije“ sažima njezine temeljne razloge i svrhu. Podijeljena u pet poglavlja „ Magnifica humanitas“ polazi od pretpostavke da tehnologija nije „snaga suprotstavljena osobi“ (4), niti je „sama po sebi zlo“ (9). Međutim, ona „nije neutralna, jer poprima lice onih koji ju osmišljavaju, financiraju, reguliraju i rabe“. Papa stoga potiče na izgradnju u dobru i da ostanemo čovječni slijedeći logiku hrabre suodgovornosti i zajedništva.
Prvo poglavlje – Dinamična misao vjerna evanđelju – prati Socijalni nauk Crkve (SNC) u novijem učenju i u Drugom vatikanskom koncilu ističući njegov „dinamički karakter“ (17). Daleko od toga da je „priručnik načela i normi koje treba primjenjivati“, SNC je prije „teologija zajedništva u povijesti“ (27) koja usmjerava tumačenje događaja u svjetlu evanđelja. U drugom poglavlju papa Lav XIV. navodi Temelje i načela Socijalnog nauka Crkve: među prvima uključuje dostojanstvo osobe, stvorene na sliku i priliku Božju; nepovredivost ljudskih prava, među kojima pravo na život „od začeća do njegova prirodnog kraja“ te priznavanje prava manjina, s posebnom pozornošću prema ženama, kako bi ih se istinski slušalo i cijenilo (57).
Što se tiče načela SNC-a papa Lav XIV. ih navodi pet: prvo je opće dobro, „društveni oblik dostojanstva priznatog svakoj osobi“ (59). U jednoj je točki Papa ističe: „Promicanje općega dobra ne može se nikada odvojiti od poštovanja prava naroda da postoje, da očuvanju vlastiti identitet i da svojom originalnošću pridonose obitelji naroda“. Slijedom toga, „svaki pokušaj ili plan da se ukloni ili podčini neka nacija ozbiljno je nemoralan i stoga neprihvatljiv“ (64).
Drugo se načelo odnosi na univerzalno odredište dobara – ovdje i drugdje u enciklici – papa Lav XIV. inzistira na potrebi da tehnologije ne budu koncentrirane u rukama nekolicine, čime se produbljuje jaz između onih koji su uključeni i onih koji su isključeni iz digitalne revolucije (67). Iz toga proizlaze treće i četvrto načelo, odnosno supsidijarnost (68) – koja zahtijeva prevladavanje paternalizma i asistencijalizma u korist zajedničke odgovornosti – i solidarnost (73), „načelo i krjepost“, koja je u suprotnosti s ravnodušnošću.
Peto načelo SNC-a je socijalna pravednost: u digitalnom dobu mora svima jamčiti jednak pristup mogućnostima, štititi najranjivije, protiviti se mržnji i dezinformacijama te podvrgnuti uporabu tehnologije javnoj kontroli. „Odlučujući test“ na tom području papa Lav XIV. vidi u odnosu prema migrantima: način na koji se društvo odnosi prema njima pokazuje „je li ideja pravde vođena strahom ili bratstvom“. Stoga potiče na zaštitu „prava na nadu“ onih koji su prisiljeni otići osiguravajući im sigurne i legalne putove, dostojanstven prihvat i integraciju; kao i na promicanje „prava na ostanak“ svake osobe u vlastitoj zemlji u miru i sigurnosti, rješavajući „korijenske uzroke“ migracija (81). Spomenutih se pet načela prema Papinu shvaćanju odnose i na Crkvu, pozvanu na „ispit savjesti“, na slušanje žrtava duhovnoga, gospodarskoga, institucionalnoga, seksualnoga zlostavljanja, te zloporabe moći i savjesti, jer je to „sastavni dio puta pravednosti, koji uključuje prepoznavanje štete, pravednu naknadu i prevenciju“ (89).
Treće poglavlje – Tehnologija i dominacija. Veličina ljudske osobe pred obećanjima umjetne inteligencije – ističe da umjetnoj inteligenciji valja pristupiti oprezno, održavajući jasnoću o odgovornosti u svim njezinim fazama (accountability) i usredotočujući se na odgovarajuće politike i pravne okvire, neovisan nadzor i edukaciju korisnika. Ponajviše, potreban je etički kodeks podvrgnut kriterijima zajedničke socijalne pravednosti, jer „nije potrebna moralnija umjetna inteligencija ako o tom moralu odlučuje nekolicina“ (107). Ne smije se zanemariti ni utjecaj novih tehnologija na okoliš, koje zahtijevaju velike količine energije i vode, čime se utječe na stvoreni svijet (101).
Umjetnu inteligenciju treba razoružati – nastavlja papa Lav XIV. – kako bismo ju oslobodili logike vojne, gospodarske i kognitivne konkurencije; kako bismo prekinuli ekvivalenciju između tehničke moći i prava na upravljanje; kako bismo ju oslobodili monopola i spriječili da dominira čovječanstvom. Mnogo je prostora posvećeno kritici transhumanizma i posthumanizma, koji napredak tumače kao prevladavanje ljudskih ograničenja. Naprotiv, ograničenje nije nedostatak koji valja ukloniti, nego konstitutivna dimenzija osobe, budući da u krhkosti i konačnosti dozrijevaju odnosi i otvorenost prema Bogu i drugima. Unapređivati tehnologiju uklanjanjem ljudskih granica stoga znači prouzročiti nazadovanje srca. Naime, veličanstveno, a opet ranjeno, čovještvo „ne smije biti ni zamijenjeno ni nadmašeno“. Tehnologija može ublažiti njegovu patnju i otvoriti nove mogućnosti, ali ne smije mu uskratiti ono što mu je svojstveno: „sposobnost za odnose i za ljubav“ (126). Prava alternativa pred umjetnom inteligencijom nije između entuzijazma i straha, nego između dva načina izgradnje napretka: u službi pojedinca i narodā ili u službi logike moći (129).
U četvrtom poglavlju – Zaštititi čovještvo u transformaciji: Istina, rad, sloboda – enciklika ističe „ekologiju komunikacije“ utemeljenu na istini. Papa potiče na transparentnost u logikama odabira sadržaja, zaštitu osobnih podataka, ozbiljno novinarstvo utemeljeno na argumentaciji i provjeri, novu svijest o „ispravnoj i kritičkoj“ uporabi umjetne inteligencije i integraciju znanja. Transparentna i iskrena komunikacija zahtijeva se također od Crkve, osobito u slučajevima nepravde i zlostavljanja. Središnji je također poticaj na obnovljeni obrazovni savez kako se u mladima ne bi ugasila „želja za postavljanjem pitanja“ zbog savršenih strojeva koji potiču dojam da je ljudska misao beskorisna (140). Papa Lav XIV. potiče, osim toga, na usmjeravanje pozornosti na škole kao mjesta gdje se uči „tražiti i voljeti istinu“ (147).
U „četvrtoj industrijskoj revoluciji“ koju predstavlja digitalna tranzicija Petrov nasljednik potom ističe važnost zaštite dostojanstva rada osmišljavanjem sustava koji su usmjereni na osobu, a ne samo na rad. Tehnologija svakako može osloboditi čovjeka opterećujućih ili repetitivnih zadataka, ali ne smije dovesti do nezaposlenosti u ime smanjenja troškova i povećanja profita. U tom smislu potiče također na obnovu sindikata.
Sveti Otac potom ističe potrebu da se nadiđe BDP kao mjera stupnja razvoja zemlje, usredotočujući se na dostojanstvo rada, zajednički prosperitet, smanjenje nejednakosti i zaštitu okoliša. Financije za financije, naime, razlikuju se od financija za razvoj (159-160). Slijedeći stope svetoga Pavla VI. ističe se međuovisnost između mira i razvoja, potičući na međunarodnu suradnju sposobnu definirati zajedničke strategije, posebno u korist najranjivijih zemalja i skupina, jer prosperitet pridonosi miru „samo ako je raširen, uključiv i održiv“ (163). Snažno se također ističe i obitelj utemeljena na stabilnoj zajednici muškarca i žene, ona je „primarno društveno dobro“, „temeljna i nezamjenjiva stanica svake društvene organizacije“ (165), koju je potrebno podupirati kroz politike rada koje potiču stabilnost i ljudski ritam, čime se štiti sposobnost društva da „gradi budućnost“.
Na kraju, pitanje ljudske slobode, u doba u kojemu su digitalne platforme osmišljene kako bi oduzele vrijeme korisnikā i iskoristile njihove slabosti, potrebno je ojačati unutarnju slobodu svake osobe, opirući se istodobno riziku društvene kontrole koji proizlazi iz masovnoga prikupljanja podataka i uporabe algoritamskih sustava. Profilirati, predvidjeti i usmjeravati ponašanje, naime, „nova je moć“ (171) koja najranjivije izlaže opasnosti od diskriminacije. Papa posebno osuđuje „arhitekturu vidljivosti“ koja pojačava samo ono što je vidljivo, oblikujući mišljenja.
Umjetna inteligencija stvara također nove oblike ropstva, poput ropstva obilježenih, „osakaćenih i istrošenih tijela“ (173) onih koji rade na vađenju „rijetkih zemalja“ potrebnih za tehnologiju. Stoga je borba protiv novih oblika ropstva još jedan „odlučujući test za etičko razlučivanje“ digitalne transformacije. Lav XIV. ističe da „Crkva obnavlja svoju čvrstu osudu svih oblika ropstva, trgovine ljudima i komodifikacije osoba“. Istodobno, Petrov nasljednik iskreno traži oprost zbog zakašnjenja s kojim je Crkva u prošlosti osudila „pošast ropstva“ (174-176). Enciklika spominje također „nove rijetke zemlje moći“, odnosno ključne informacije – primjerice, o zdravlju i demografiji – koje se rabe za vođenje gospodarskih strategija: riječ je o novom licu kolonijalizma koje osobne živote pretvara u iskoristive informacije čineći digitalnu sredinu „prostorom grabeži“ (178-179).
U petom poglavlju – Kultura moći i civilizacija ljubavi – papa Lav XIV. usmjerava svoju pozornost na rat: „Digitalna revolucija mijenja pravila sukoba“, a bez etičkoga pristupa, odluke o životu i smrti ljudi bit će sve neosobnije, a uporaba sile smatrat će se „neposrednom i izvedivom opcijom“ (182-183). U temelju svega nalazi se „kultura moći“ koja normalizira rat i rehabilitira ga kao „instrument međunarodne politike“ potičući ponovno naoružavanje. Javno je mnijenje danas također opterećeno polarizirajućim medijskim narativima, kao i „zabrinjavajućim gubitkom povijesnoga sjećanja“ koji nas lišava dugoročne vizije (191). Slijedom toga, mir se danas više ne shvaća kao zadatak koji treba preuzeti, nego kao interval između sukoba. Zbog toga Papa ponavlja da je – uz održavanje prava na legitimnu obranu u najužem smislu – potrebno prevladati teoriju „pravednog rata“ te promicati dijalog, diplomaciju i oprost (192).
Sveti Otac ne propušta osuditi rast ratne industrije, utrku u nuklearnom naoružanju i pojavljivanje novih naoružanih aktera – među kojima džihadiste – čiji je cilj održavati sukobe kao izvor moći i profita. Jasno potom upozorava na upotrebu oružja povezanoga s umjetnom inteligencijom jer „ne postoji algoritam koji može učiniti rat moralno prihvatljivim“. Potrebna su stroga etička ograničenja, podijeljena na međunarodnoj razini, temeljena na osobnoj odgovornosti i zaštiti civila, budući da „svaka tehnologija koja olakšava napad ne gledajući drugoga u lice snižava moralni prag sukoba“ (199).
Kultura moći proizlazi također iz krize multilateralizma i pojave „neuređenoga i konfliktnoga multipolarizma“ (201). Snagu prava zamjenjuje pravo najjačega, logika moći prevladava nad izgradnjom mira, a institucije stvorene radi zaštite zajedničke sudbine naroda sada su oslabljene. U tom smislu, Papa se nada „dubokim reformama“ UN-a koje će prevladati aktualnu krizu vrijednosti u korist općega dobra (226).
Kršćani su pozvani odgovoriti na kulturu moći izgradnjom „civilizacije ljubavi“ i odabirom hoće li poticati logiku sile ili čuvati mir. Papa navodi pet „putova odgovornosti“: razoružati riječi govoreći istinu; graditi mir u pravednosti; usvojiti perspektive žrtava zauzimanjem stava, jer ima sukoba u kojima „nije ispravno ostati neutralan“; njegovati „zdrav realizam“ koji traži putove do mira koji se mogu postići djelima, a ne samo riječima. I na kraju, ponovno potaknuti dijalog prelaskom s kulture moći na kulturu pregovora. Ključan je i „dijalog među religijama“, nositelj poruke mira: „Tko iskorištava Božje ime da bi opravdao terorizam, nasilje ili rat, izdaje njegovo lice“, upozorava papa Lav XIV. (223).
Na kraju enciklike Papa potiče vjernike da se upuste u nove tehnologije u svjetlu evanđelja slijedeći „razborit i zahtjevan put kršćanskoga života“. Kako bi i u doba umjetne inteligencije svatko mogao svjedočiti o „ljepoti veličanstvenog čovještva u kojemu prebiva Bog“.
Izvor: IKA
