U kalendaru katoličke Crkve postoje četiri tzv. zapovijedna blagdana: Božić, Tijelovo, Velika Gospa i Svi sveti. Te dane vjernici časte kao i svaku nedjelju. Ti su blagdani uglavnom i rangu državnih praznika, pa su prema tome i neradni dani.
Tijelovo je svakako specifičan blagdan. To je blagdan euharistije, tj. Tijela i Krvi Kristove. Mogli bismo reći da u svakoj misi slavimo to što je sadržaj ovoga blagdana. Jednako tako prvi blagdan euharistije sigurno je Veliki četvrtak kad se sjećamo kako je Isus ustanovio misu, tj. sakrament svoga Tijela i Krvi. Tijelovo je kao blagdan u Crkvi nastao u Srednjem vijeku, točnije u 13. stoljeću.
Misa se neprestano služila po crkvama. Od nastanka Crkve, tj. od pvih Duhova apostoli su u svojim zajednicama «lomili kruh», to znači slavili misu. I to je bilo prepoznatljivo i bitno za svaku kršćansku zajednicu. U vrijeme progonstava misa se slavila po kućama ili po katakombama, tj. na manje istaknutim mjestima, a kad je nakon 313. Godine kršćanstvo dobilo svoju slobodu grade se crkve i u njima se okupljaju vjernici misu. Ono što je kod mise najvažnije u sudjelovanju vjernika bila je pričest, tj. blagovanje od posvećenog kruha što ga vjernici primaju kao Tijelo Kristovo. Zato je taj sakrament Tijela Kristova najveća naša svetinja što je ovdje na zemlji slavimo. A budući da je to svetinja vjere, sveta stvarnost, vjernici su s vremenom osjećali sve veće strahopoštovanje, gotovo strah pred pričešću, budući da su se smatrali nevrijednima tog sakramenta. I bilo je vrijeme ranog Srednjeg vijeka, kad su vjernici više prisustvovali a manje sudjelovali kod mise, pogotovo kad se gotovo nisu pričešćivali jer su se bojali svetinje. Crkva je čak početkom tog istog 13. stoljeća na IV. lateranskom saboru svojom zapovijedi odredila da se svaki vjernik treba barem jednom godišnje, tj. o Uskrsu pričestiti.
Zbog rijetkog pričešćivanja kod mise, Crkva je upravo u tom istom stoljeću omogućila vjernicima da barem vide «Isusa», tj. sakrament Tijela Kristova, kad ga već ne primaju. I tako je ustanovljen blagdan Tijelova, i počele su tijelovske procesije s Presvetim sakramentom kao i različite pobožnosti vezane uz pokazivanje Tijela Kristova.
Danas se promijenila praksa. Vjernici se sve više pričešćuju. Ne zato što bi bili dostojniji od onih vjernika u Srednjem vijeku, nego jer su shvatili da pričest nije nagrada za svetost, nego nam je potrebna kao hrana na putu. «Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega!» govori stara kršćanska pjesma i molitva. Vjernik treba Božju blizinu koja nam je u Isusu darovana u tom izvanjskom znaku koji zrači nevidljivom Isusovom prisutnošću.
Danas se vjernici pričešćuju češće. Potrebno je za pričest biti koliko toliko pripravan. Tome na osobit način služi sakrament ispovijedi. Ipak, ostala nam je i praksa izloženog sakramenta euharistije što ga zovemo «Presvetim sakramentom» i praksa tijelovskih procesija. To je i dalje dar Crkve kojom hrani vjerničku potrebu za božanskom blizinom i za utjehom vjere. Zato se i danas organiziraju tzv. tijelovske procesije po župama i crkvama. Danas je to i izvanjska manifestacija vjere, ponosni čin vjernika kojim ne želimo da se vjera stjera u sakristije, ili da vjera bude samo tzv. «privatna stvar» pojedinca, nego i ponosna stvarnost u društvu koja može utjecati na sve pozitivne trendove u onoj sredini gdje vjernici žive. Tijelovska procesija je i ohrabrenje da se vjernici oslobode još od komunističkih vremena na ovamo, ili od vremena tzv. prosvjetiteljstva nekog nametnutog kompleksa vjere, kao da je to neracionalna, a po tome onda konzervativna i nazadnjačka stvarnost. Krist je naš učitelj i hod za Presvetim sakramentom je zapravo ponosno prihvaćanje onoga što nam je Isus predao i što je rekao. A to su istine pravog života, moralne vrijednosti koje nikada ne mogu zastarjeti. «Vjerujem u svemu Kristu, Bogu svom!» ističe euharistijska molitva i pjesma vezana uz blagdan Tijelova.
