Postoje ljudi koji ne nestanu onda kada odu s ovoga svijeta. Njihova imena ostanu živjeti među nama ne zato što su zapisana u knjigama ili uklesana u kamen, nego zato što su svojim životom ostavili trag koji vrijeme nije uspjelo izbrisati. Takvi ljudi postanu dio kraja iz kojega su potekli, dio obiteljskih razgovora i uspomena koje se prenose s naraštaja na naraštaj. Njihove se riječi pamte i onda kad se više ne može točno odrediti kada su izgovorene, a njihova prisutnost ostaje živjeti u ljudima koji su ih voljeli. Jedan od takvih ljudi za mene je bio amidža Stipan.
I danas kad prolazim Brajkovićima, često mi se učini da ga još uvijek mogu zamisliti na mjestima na kojima sam ga susretao kao dječak. Vrijeme je promijenilo mnogo toga. Neke su kuće nestale, neki su putovi zarasli, mnogi su ljudi otišli s ovoga svijeta. Ipak, postoje osobe koje ostanu toliko povezane s jednim krajem da ih je nemoguće odvojiti od njega. Amidža je bio upravo takav čovjek.
Nije volio govoriti o velikim stvarima. Nije držao govore niti se smatrao važnim čovjekom. Živio je jednostavno, kao što su živjeli mnogi ljudi našega kraja. Radio je svoju zemlju, brinuo se za obitelj i nosio život onako kako ga je Bog pred njega stavio. Zato i danas mislim da su takvi ljudi često najveće bogatstvo jednoga mjesta.
Kao dječak volio sam slušati njegove priče. U njima nije bilo poznatih povijesnih osoba ni događaja o kojima pišu udžbenici. Govorio je o ljudima koje smo poznavali, o livadama, šumama i potocima među kojima smo odrastali; govorio je o rudniku u kojem je radio, o tami jame u koju je silazio. Među svim tim pričama jednu sam posebno volio.
Govorio je da se za toplih ljetnih noći, kada selo utihne i kad se nad brajkovskim potokom spusti večernji mir, može čuti kako na njegovu dnu pjevaju ribe. Mi djeca slušali smo ga širom otvorenih očiju i nitko nije pitao je li to moguće. Nije nam bilo važno. Važno je bilo da je svijet tada izgledao čudesnije nego danas, a brajkovski potok veći i tajanstveniji nego što je uistinu bio.
Sjećam se i “svitli’ baja” koje su se pojavljivale u toplim lipanjskim večerima. Trčali smo za njima niz Selišće prema potoku, uvjereni da u rukama možemo uhvatiti njihovo treperavo svjetlo. Danas znam da su to bile obične krijesnice, ali tada su za nas bile nešto mnogo više. Bile su dio jednoga svijeta koji je pripadao djetinjstvu, svijeta u kojemu su ljudi imali manje nego danas, ali su možda bili bogatiji međusobnom blizinom, razgovorom i jednostavnošću života.
Mnogo godina poslije često sam se vraćao tim slikama. Osobito onda kad se približi lipanj, kad dođe osmi dan toga mjeseca.
Postoje datumi koji ostanu živjeti u čovjeku i onda kad prođu desetljeća. Ne vraćaju se zato što ih čovjek priziva, nego zato što su postali dio njega.
Sjećam se k’o da je bilo jučer jedne noći uoči 8. lipnja. Sanjao sam tako snažno da sam se probudio sav uznemiren. U snu su se miješala lica, glasovi i slike iz ratnih dana. Sve je bilo toliko stvarno da mi je trebalo nekoliko trenutaka da shvatim kako se nalazim u svojoj sobi, a ne usred događaja koji su ostali daleko iza mene. Tada sam primijetio krv na jastuku.
Tijekom noći potekla mi je krv iz nosa i ostavila trag koji me duboko potresao. Dugo sam sjedio na rubu kreveta i gledao u tu crvenu mrlju. Nisam u tome tražio nikakva posebna značenja niti sam želio od toga stvarati nešto izvanredno. Ali sam tada ponovno osjetio koliko duboko čovjek može nositi svoja sjećanja. Ona ostaju živjeti u njemu i onda kad o njima ne govori. Ponekad šute godinama, a onda se vrate kroz san, kroz jedan miris ili kroz datum koji nikada nije izgubio svoju težinu.
Te sam noći ponovno mislio na amidžu. I na njegovu priču o ribama koje pjevaju na dnu brajkovskog potoka.
Te noći, one noći 1993. godine, ribe nisu pjevale. Nad Brajkovićima se spuštala tama kakvu nijedno dijete ne može razumjeti, a nijedan čovjek ne može zaboraviti. Ljudi koji nisu proživjeli rat često to promatraju kroz brojke i događaje zapisane u kronikama. Oni koji su ga proživjeli pamte nešto drugo. Pamte strah, rastanke i posljednje susrete. Pamte riječi koje su tada zvučale sasvim obično, a poslije postale neizbrisiv dio njihova života.
U toj noći amidža je ostao na svome kućnom pragu. Neki su ga nagovarali da pođe s njima. Govorili su mu da još ima vremena, da treba krenuti dok se može. Tada je izgovorio rečenicu koju u našem kraju mnogi i danas pamte: „Ajte vi, dico! S Božjim blagoslovom! Meni je ovde ostajat’.“
Godinama sam razmišljao o tim riječima. Što je čovjek mislio u tom trenutku, zna samo Bog. Možda je gledao kuću u kojoj je proveo život. Možda zemlju koju je obrađivao. Možda grobove svojih predaka. A možda je jednostavno osjećao da postoje mjesta s kojih čovjek ne odlazi, ma koliko ga okolnosti na to prisiljavale.
Nikada u toj rečenici nisam čuo prkos. Još manje mržnju.
U njoj sam prepoznavao dostojanstvo čovjeka koji nije želio napustiti ono što je smatrao svojim domom. Čovjeka koji nije govorio velike riječi, ali je svojom šutnjom i svojom vjernošću rekao više nego što bi mnogi mogli izreći dugim govorima.
Kada danas stanem pred njegov grob, ne mislim najprije na njegovu smrt. Sjetim se njegova glasa, njegovih priča i večeri u kojima smo ga slušali kao djeca. Sjetim se Brajkovskog potoka, “svitli’ baja” i vremena koje je prošlo, ali nije nestalo.
Možda upravo zato kamen na grobu nikada ne govori samo o smrti. Govori o čovjeku. Govori o životu koji je ostavio trag. Govori o ljubavi, vjernosti i dostojanstvu koje ni vrijeme ni rat nisu uspjeli izbrisati.
A kada kamen progovori o čovjeku, tada više ne govori o prošlosti. Tada govori o onome što ostaje.
(Nastavlja se.)
