Kad se kvrgavi prstić podigao prema nebu, a biće koje izgleda kao da ga je netko sastavio od dijelova bake i kornjače izrazilo želju da se vrati kući, malo je tko ostao suhih očiju. Spielbergov bicikl pred mjesecom u čovječanstvo je utisnuo ideju da bi svemir, ako nam ikad pokuca na vrata, mogao imati krupne, iskrene oči i potrebu za prijateljem.
Filmska industrija desetljećima nas priprema na spektakularan “dolazak”. Vanzemaljce smo gledali u ulozi izgubljenog djeteta, učitelja mira, pa i superiorne svijesti koja dolazi spustiti ruku na naše ratoborno čelo. Od malih zelenih ili sivih bića, pa sve do divova nalik hobotnicama, Hollywood nas je kroz upečatljive prizore navikavao na ideju da je samo pitanje trenutka kad ćemo se suočiti s porukom odozgo da čovječanstvo mora evoluirati ili dolazi naš kraj.
Zato današnja američka opsesija NLO dosjeima pada na dobro obrađeno tlo. Pola su stoljeća proveli u mentalnoj čekaonici Područja 51, no posljednjih se godina priča s opskurnih foruma preselila u dvorište Kongresa, Pentagona i NASA-e. Stare teorije zavjere presjekao je američki predsjednik vrlo prizemnim pristupom: objavite dokumente pa neka ljudi vide.
Istina često kvari zabavu i smanjuje broj klikova, ali treba podvući da nakon brojnih saslušanja i tona otvorenih arhiva, opipljiv i javno dostupan dokaz da su nas posjetili izvanzemaljci i dalje ne postoji. Postoje snimke čudnih objekata i prilično uvjerljiva svjedočenja pilota, pa i službena izvješća o nizu neobjašnjivih fenomena. No NASA i Pentagonov AARO uporno tvrde ono što ozbiljna znanost i mora reći: postoje fenomeni koje treba istražiti, podaci su često loši i nepouzdani, nema dokaza da je američka vlada došla do izvanzemaljske tehnologije ili bioloških ostataka. Occamova britva uvijek ima prednost.
S druge strane, američki Kongres nije se bavio baš potpunom izmaglicom. David Grusch, bivši visokorangirani obavještajni dužnosnik, tvrdio je da zna za dugogodišnji program izvlačenja i reverznog inženjeringa nepoznatih letjelica, kao i za “neljudske biološke ostatke”. To je velika tvrdnja koja do danas ostaje slabo potkrijepljena. I dalje, dakle, znamo da ništa ne znamo, a i da je u najmanju ruku lakovjerno od svake svjetleće mrlje napraviti malog zelenog apostola. Ili demona.
Iz Trumpova kruga posljednjih mjeseci sve se glasnije čuje teza da NLO fenomeni možda nemaju svemirsko, već duhovno podrijetlo. Najviše pozicionirani katolik u američkoj administraciji, J. D. Vance, otišao je gdje nijedan dužnosnik do sada nije, izjavom da su NLO-i demonskog, a ne izvanzemaljskog podrijetla. Slične insinuacije mogle su se čuti u gostovanjima poznatih egzorcista na popularnim američkim podcastima, ali uglavnom u formulaciji “nije isključeno”. Ideja je naravno puno starija od podcast-ere, među protestantskim i katoličkim autorima odavno se javlja teza da su “vanzemaljci” samo suvremena adaptacija srednjovjekovnih priča o šumama, vilama i zlim duhovima.
Najozbiljniji argument te strane nije da svaka snimka iz kokpita miriše na sumpor. Egzorcisti koji s dozom skepse pristupaju izjednačavanju demona i vanzemaljca, pozivaju se na biblijski kriterij “po plodovima ćete ih prepoznati”. Ako navodne poruke “viših bića iz druge galaksije” redovito završavaju u okultizmu i relativizaciji Krista, ili pak zvuče kao stara zmija koja čovjeku šapće da će biti kao Bog, za vjernika je legitimno posumnjati u izvor. Nashvillski egzorcist Dan Reehil na tom tragu upozorava da se zlo rijetko pojavljuje s rogovima i dimnom zavjesom, mnogo češće, kaže, dolazi kao prividno prosvjetljenje. Za razliku od njega, mons. Stephen Rossetti vrlo je javno i opetovano tvrdio da su NLO fenomeni zapravo demonska obmana. Njegove su izjave izazvale toliko pozornosti da je washingtonska nadbiskupija morala reagirati i ograditi se od istupa koji ne predstavljaju službeni nauk Crkve. Crkva doista vjeruje u demone, bestjelesna bića nadnaravne inteligencije i nadljudskih moći, ali ne vjeruje da se svaka neobjašnjiva pojava može automatski proglasiti demonskom. Rossetti je zbog toga razriješen službene dužnosti egzorcista.
Katolička crkva tu se mudro drži izvan senzacionalizma i ne žuri se proizvesti svemirske dogme. Nikad nije ni tvrdila da je čovjek jedino razumno biće u svemiru, a i pomalo šašavo djeluje ideja da bi Bog osmislio zvjezdani beskraj samo da pojača romantični ugođaj noću na našem malom planetu.
Ako doista postoje, otvara se veliko teološko pitanje gdje se vanzemaljci uklapaju u hijerarhiju stvaranja, ali to pitanje ni na koji način ne narušava čovjekovo dostojanstvo.
Papa Franjo jednom je, u svom stilu, rekao da bi krstio i Marsovca ako bi ovaj to zatražio. Nije planirao otvoriti svemirski katekumenat Družbe Isusove, bila je to poruka Crkvi da ne zatvara vrata milosti onome tko je traži. Što točno traže ti još uvijek hipotetski vanzemaljci ne znamo, ali prvi katolički refleks tu sigurno nije staviti aluminijsku kapu na glavu.
Kršćanstvo nikad nije bilo religija malog svemira. Oduvijek je religija velikog Boga i velikog razlučivanja, a razlučivanje danas znači i ovo: prepoznati kad zanimljivo pitanje postane bijeg od onog što je uistinu bitno. I demoni i vanzemaljci vrlo su zavodljive teme, ali i podjednako pogrešan fokus. Kršćani ne čekaju nekoga da siđe s neba i kaže im kako živjeti, za njih se to već dogodilo. Ostaje samo da, poput zalutalog E.T.-ja, pronađu put prema svom pravom domu za kojim toliko čeznu.
