Ivan Dragičević jedan je od šestero međugorskih vidjelaca i od 24. lipnja 1981. ima svakodnevna i neprekinuta ukazanja, koja se događaju i isto vrijeme u poslijepodnevnim satima. Svakodnevna ukazanja imaju i Marija Pavlović Lunetti i Vida (Vicka) Ivanković, dok ostalih troje vidjelaca (Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević Soldo i Jakov Čolo) imaju nekoliko puta godišnje. To je zbog toga jer im je Blažena Djevica Marija otkrila svih deset tajni, čime prestaju svakodnevna ukazanja, dok Ivan, Marija i Vicka još uvijek imaju devet tajni. O tajnama, o tome kako izgledaju ukazanja i susreti s Gospom, što je bit njezinih poruka te o tome kako je sve počelo Ivan Dragičević razgovarao je u duhovnom podcastu Večernjeg lista „Popcast by Darko Pavičić“.
Sažetak intervjua može se pročitati ovdje i u tiskanom izdanju “Večernjeg lista”, a cijeli razgovor pogledati na YouTube kanalu “Večernjeg lista” „Popcast by Darko Pavičić“.
Kakva je atmosfera ovih dana u Međugorju uoči 45. obljetnice međugorskog fenomena?
Kao što i sami vidite, ovdje je ovih dana jako intenzivno. Mnogo je programa, mnogo molitve. Na Brdu ukazanja župa svakoga dana moli krunicu, ovdje su molitve i kod mene u kapelici, ljudi idu na Brdo, mole, hodaju, traže mir. Gdje god krenete, ljudi su u molitvi. Rekao bih da je ovo poseban trenutak za sve nas, ali i za sve ljude koji često dolaze u Međugorje. Ovo su dani u kojima se svi vraćamo na početak i obnavljamo ono na što nas Gospa poziva i kamo nas vodi, a vodi nas prema Isusu.
Osjeti se poseban duhovni naboj, a dani su vrući, lipanjski. Vratimo se 45 godina unatrag. Kako se sjećate 24. lipnja 1981. godine?
Taj dan nikada neće izići iz mojih sjećanja. I sada, dok sjedim s vama, emocije su prisutne. Kako se približava 24. lipnja, često pregledavam svoje zapise i arhivu iz tih dana. To u srce donosi radost koju je teško izreći riječima. To je milost, dar koji mi je Bog dao, i čovjek se stalno pita kako za sve to zahvaliti. Tada sam imao 16 godina. Bio sam najstariji od djece u obitelji, imao sam dvojicu mlađe braće, majku i oca. Živjeli smo teško, kao i mnoge obitelji u vrijeme komunizma. Radili smo, pomagali roditeljima, čuvali ovce i goveda, brali kadulju, a najviše smo radili oko duhana. Budući da sam bio najstariji, uvijek sam morao biti prvi, pokazati mlađima što treba raditi. Ustajali smo rano, oko pet sati, jer se duhan brao prije nego sunce jako ugrije. Taj dan, 24. lipnja, bila je srijeda i blagdan sv. Ivana Krstitelja. Spavao sam na katu. Majka me nekoliko puta budila da se spremim za misu jer smo kasnili. Ja sam, kao i svako dijete, volio malo dulje spavati kada se nije moralo u polje. Otišli smo na misu u 11 sati. Dobro se toga sjećam. Bio sam na misi tijelom, ali ne znam koliko i srcem, jer sam bio pospan i samo sam čekao da misa završi. Kada smo došli kući, majka nas je, po običaju, pitala što smo slušali na misi, o čemu je bilo Evanđelje. Nisam znao odgovoriti. Ona nam je govorila da moramo slušati svećenika i propovijed. Nakon toga ostali smo zajedno na obiteljskom ručku. I prije kraja ručka došla su tri prijatelja iz sela s kojima sam išao u školu. Zvali su me da pođem igrati nogomet. Nije mi trebalo dvaput reći. Otišao sam s njima na livadu ispod Brda ukazanja, gdje smo se okupljali nedjeljom i blagdanima. Igrali smo nogomet do oko 17 sati.
I nakon toga ste krenuli putem prema Brdu ukazanja?
Tako je. Tada su to bili makadamski, poljski putevi. Tim su putevima prolazile krave, ovce, koze, ljudi su išli po sijeno, rezali grmlje, radili u polju. Kada smo završili s nogometom, izlazili smo s livade na put koji vodi prema današnjem Cenacolu. Tada smo susreli tri djevojke – Ivanku, Mirjanu i Vicku. Vicku sam dobro poznavao jer je išla u školu i bila je godinu starija od mene. Ivanku i Mirjanu nisam poznavao tako dobro jer nisu živjele u Međugorju. Ivanka je živjela u Mostaru, Mirjana u Sarajevu, a preko ljeta su dolazile kod bake i djeda. Ja sam tada bio jako povučen i stidljiv, nisam mnogo komunicirao. One su otišle dalje prema Brdu, a mi smo nastavili svojim putem. Većina mojih prijatelja otišla je prema selu, a ja sam s Ivanom Ivankovićem krenuo prema svojoj kući da nešto pojedem, presvučem se i da se vratimo gledati utakmicu Cibone i Bosne. Gledali smo prvo poluvrijeme kod njega, a onda smo pošli do moje kuće pa natrag na drugo poluvrijeme. Ali do danas nismo pogledali to drugo poluvrijeme.
Što se dogodilo na tom putu?
Hodali smo uskim kozjim putem. Čuli smo neki glas iz daljine, netko nas je zvao, ali nismo vidjeli tko je jer je sve bilo zaraslo. Što smo dalje išli, glas se sve jače čuo. U jednom trenutku okrenuli smo se i vidjeli Vicku. Stajala je na mjestu gdje je danas trafostanica, blizu izlaza na glavni put, i drhtavim glasom nas zvala: “Ivane, Ivane, pođite sa mnom. Gospa je na Brdu. Vidjeli smo Gospu.” Nisam znao o čemu govori. Dijete sam bio. Ona je u jednom trenutku bacila japanke i počela trčati prema nama. Tresla se od straha i uzbuđenja. Govorila je: “Pođite sa mnom, vidjet ćete, to je Gospa.” Poznavao sam Vicku. Ona je uvijek bila posebnog temperamenta, svi smo je se u školi pomalo bojali.
Zvali ste je šerif?
Da, bila je malo žešća. Zato sam joj najprije rekao: “Kakva Gospa?” Govorio sam prijatelju da idemo dalje jer kasnimo na drugo poluvrijeme. Međutim, ona je bila toliko uporna i vidjeli smo da se s njom događa nešto neobično. To nije bila ona Vicka koju sam poznavao. Odlučili smo poći s njom. Išli smo polako, ona između nas dvojice. Što smo
se više približavali, i u nas je ulazio strah. Kada smo došli bliže, vidjeli smo Ivanku i Mirjanu okrenute prema Brdu. Plakale su i mahale rukama. Vicka se okrenula prema Brdu i pokazala rukom: “Pogledajte gore.” Pogledao sam tri puta i vidio prelijepi Gospin lik u normalnoj veličini, obasjan svjetlošću. Nije to bilo blizu, ali jasno se vidio obris. Lebdjela je na oblaku. Moj pogled nije trajao dulje od deset do petnaest sekundi. Čim sam to vidio, pobjegao sam kući. Nitko me nije mogao stići. Samo sam želio pobjeći od straha i šoka.
Što se dogodilo kada ste došli kući?
Nisam nikome ništa govorio, ni roditeljima ni braći. Zatvorio sam se u sobu. Ne mogu opisati tu noć. Bila je to noć straha i iščekivanja. Kao dijete od 16 godina pitao sam se – je li to moguće? Kako je moguće? Je li to doista bila Gospa? Do tada nisam mogao ni sanjati da se takvo što može dogoditi. Nisam imao neku posebnu pobožnost prema Gospi. Bio sam praktični vjernik, išao sam na vjeronauk, ali tada se nije puno govorilo o ukazanjima, ni o Lurdu ni o Fatimi. Bio sam, rekao bih, ni bolji ni lošiji od drugih u tim godinama. Ali ta noć bila je noć straha i pitanja.
Jeste li uopće mogli spavati? Jednom ste rekli da je to bila mješavina straha, emocija i ljubavi.
Da, upravo tako. Najviše je bilo straha. Pitao sam se: što ako večeras Gospa dođe u moju sobu? Kamo ću pobjeći? U to vrijeme sam se bojao mraka. Nikada nisam išao po mraku sam u selo gledati utakmicu ili košarku. Uvijek bi me netko odveo i vratio. Samo sam čekao da svane. Kada je jutro došlo, podignuo sam rolete i vidio žene iz sela kako dolaze mojoj majci. Pitale su je jesam li joj išta govorio, jer su čule da sam i ja bio s djevojkama. Majka je rekla da nisam. Došla je do moje sobe i drhtavim glasom me pitala što se dogodilo. Rekao sam joj: “Vidio sam, ali nisam siguran.” Jer kada nešto vidiš deset ili petnaest sekundi, vidiš sve, ali opet ne možeš biti siguran. Toga drugog dana jako se brzo sve proširilo. Podbrdo, Međugorje, Čitluk, vlast se digla na noge, bilo je puno tajnih službi i praćenja.
To je 25. lipnja?
Tako je. Poslijepodne je došla hitna pomoć iz Čitluka i odvela nas u ambulantu, bez roditelja. Sjećam se dobro hodnika ambulante u Čitluku, gdje je danas sud. Tada je ondje radio dr. Vujević. Ja sam prvi ušao u ordinaciju. Dok sam završio pregled, roditelji ostale djece već su došli po njih i odveli ih kući. Ostao sam sam i nisam znao kako se vratiti. Majčin stric vozio je ambulantna kola u Čitluku i on me vratio kući. Kada sam stigao, ostali vidioci već su bili na Brdu, a ja sam taj drugi susret imao u svojoj kući. Tada sam bio siguran. Gospa se predstavila kao Kraljica mira. I njima na Brdu i meni u kući. To je zapravo bio drugi dan susreta s Gospom.
Tada se formira šestorka vidioca? Prvoga dana bilo je više djece, ali neki kasnije nisu nastavili dolaziti.
Da. Moj prijatelj koji je prvoga dana bio sa mnom drugi dan nije išao jer su ga sestre, kada su vidjele koliko policije ima u selu, zatvorile u sobu i nisu mu dale da ide. Ni Milka, Marijina mlađa sestra, nije išla. Bilo ju je strah. Drugi dan prvi put s nama su bili Marija i Jakov. Jakov je bio najmlađi, imao je deset godina. Mi ostali imali smo 16, osim Vicke, koja je imala 17 godina.
U to vrijeme župnik fra Jozo Zovko nije bio u Međugorju.
Fra Jozo je tada bio na duhovnim vježbama u Zagrebu. Vratio se nakon nekoliko dana. Prije toga ljudi su išli tadašnjem kapelanu fra Zrinku Čuvalu, a on je govorio da puste to, jer da se djeca igraju. Kada se fra Jozo vratio, pozvao nas je. Sjećam se da smo sjedili s njim na staroj čatrnji kod crkve. Pitao nas je kako je sve počelo, što se događalo tih prvih dana. To je bio naš prvi susret s njim.
Je li vam vjerovao?
To je i za njega i za nas bilo veliko iznenađenje. I za naše roditelje također. Nije bilo jednostavno ni nama ni njima. Mi se prvi put susrećemo s nečim takvim, bez ikakve predodžbe. Nikada nisam čitao knjige o ukazanjima, nikada nisam imao nikakvu sliku o tome. Za mene je to bilo veliko iznenađenje.
Kako ste u početku komunicirali s Gospom?
Netko je od nas više razgovarao, netko manje. Vicka je bila otvorenija, ona je više vodila komunikaciju. Mi ostali više smo slušali. S vremenom smo se otvarali. Gospa nas je ohrabrivala, vraćala, oslobađala grča. U početku je svaki susret bio iščekivanje: što će se danas dogoditi? Ali ono što je za mene bilo najdublje bila je njezina majčinska ljubav. Ona nas je vodila, osobito prvih dana. Govorila je: “Ne bojte se, ja sam s vama. Ja ću vas voditi.” To je bilo ključno, da nas učvrsti i stabilizira. Bili smo djeca i nije bilo jednostavno.
Ljudi su vas tih dana okruživali, postavljali pitanja, htjeli znati koliko će Gospa još dolaziti.
Bilo je mnogo pitanja. Jedno od njih bilo je: “Pitajte Gospu dokle će još dolaziti.” Vicka je postavila to pitanje, a Gospa je odgovorila: “Zar sam vam dosadila?” Nakon toga to pitanje nikada više nismo postavili. Bilo je mnogo pritisaka sa svih strana. Brdo se zatvaralo, tražili smo druga mjesta za molitvu, išli po poljima, u sakristiju, u crkvu, u zvonik. Sva ta mjesta ostala su posebna. I danas mi dolaze u sjećanje. Ali ono što je najvažnije jest poruka na koju nas Gospa poziva. S vremenom sam sve više shvaćao da je to povratak Isusu. Gospa nikada ne govori o sebi. Ona nas uvijek usmjerava prema Isusu, prema izvoru, prema evanđeoskoj riječi. Tu evanđeosku riječ ona želi pojednostaviti kroz svoje poruke da je bolje razumijemo, živimo i da postane dio našega života.
Koje su glavne poruke Međugorja?
Često govorim o pet najvažnijih poruka kroz koje nas Gospa vodi. Središnja poruka je mir – mir u srcu, mir u obitelji, mir u svijetu. Ako nema mira u čovjekovu srcu i u obitelji, ne može biti mira ni u društvu ni u svijetu. Mir uvijek polazi iz čovjekova srca. A čovjekovo srce često je okovano grijehom i zlom i zato se teško otvara istinskom miru. Kada vas Gospa vodi prema miru, to je Isusov mir. To je istinski mir, život, ljubav i radost. Druga važna poruka je obraćenje, početi se mijenjati, vidjeti sebe kroz molitvu i ispovijed, ostaviti grijeh i otvoriti se Bogu. Gospa posebno poziva na opraštanje i mjesečnu ispovijed. Posebno naglašava molitvu srcem. Molitva hrani naš mir, nadu i ljubav. Bez molitve čovjekov duh umire. Molitva je srce i duša naše vjere. To je program za život za koji se svaki dan moramo iznova odlučiti.
Gospa redovito poziva i na post?
Da. Gospa kaže da se molitvom i postom mogu zaustaviti i ratovi i prirodne katastrofe. Ako to Gospa kaže, onda je to moguće. Postom čistimo sebe, jačamo duh, vjeru i sigurnost mira. Gospa ne postavlja ultimatum. Tko ne može postiti, može to zamijeniti molitvom, žrtvom, odricanjem od nečega što voli. Post nije gubitak, nego dobitak. Kao zrno pšenice iz Evanđelja, koje prvo mora pasti u zemlju da bi donijelo plod. Jedna od najjačih poruka je i euharistija. Euharistija mora biti središte našega života. Gospa nam je jednom rekla: „Kada biste sutra trebali birati između dolaska k meni i odlaska na svetu misu, nemojte doći k meni, idite na svetu misu.“ Sveta misa mora biti središte života, jer ići na misu znači ići u susret Isusu koji nam se daruje. Uz euharistiju tu su i ispovijed, klanjanje pred Presvetim, molitva krunice u obiteljima i čitanje Svetoga pisma. Gospa poziva da Biblija bude na vidljivom mjestu u našim obiteljima, ali ne samo kao ukras, nego kao riječ koju čitamo i živimo.
Kako gledate na kritike da su Gospine poruke jednostavne, pa čak i banalne, te da se ponavljaju?
Ja to ne doživljavam tako. Svatko ima svoj pristup. Gospa govori jednostavno, ne teološki ni filozofski. Nikada u porukama koje je davala preko mene nisam vidio teologiju ili filozofiju u tom smislu. Ona se prigiba nama kako bismo poruku bolje razumjeli i živjeli. Ja sam samo instrument u Božjim rukama. Činit ću ono što Gospodin i Gospa od mene traže, a drugi neka komentiraju kako žele. Gospa nam je rekla da joj njezin Sin dopušta ostati s nama toliko dugo jer nas želi voditi i odgajati. Ona dolazi kao najbolja majka, učiteljica i odgojiteljica. Dolazi u teško vrijeme i ne odustaje od nas.
Neki prigovaraju da je previše svakodnevnih ukazanja i previše poruka.
Ne želim ulaziti u komentare. Samo želim slijediti ono što Gospa traži. Sve drugo je na Crkvi. Ja sam spreman u svakom trenutku biti u službi Gospi.
Pokušavali su diskreditirati i vas vidioce, govorilo se da niste psihički zdravi. Prošli ste brojna medicinska ispitivanja. Kako ste to nosili?
Prošli smo to na vrijeme. Ponekad je bilo teško prolaziti kroz razna ispitivanja i komisije, ali znali smo da smo zdravi. Bile su komisije iz Francuske, Argentine, Milana, Beča i drugih mjesta. Možda sve to ne bismo mogli izdržati da nam Gospa nije rekla da će to biti dobro, da će biti dobro za Crkvu. Išli smo i obavili ono što se od nas tražilo.
Jeste li se ikada pitali – zašto baš ja?
Evo, i sada dok sjedim s vama, pitam se: „Majko, zašto baš ja? Zar nije bilo boljih od mene? Hoću li moći izvršiti sve ono što budeš tražila od mene?“
Jeste li to pitali Gospu?
Jesam. Dugo sam se odlučivao hoću li je to pitati. Jednom sam bio s njom sam, u opuštenom razgovoru, i rekao sam: “Majko, zašto baš ja? Zašto si mene izabrala?” Ona se slatko nasmijala i rekla: “Drago dijete, znaš, ja ne tražim uvijek najbolje.” Nakon toga više nikada nisam ništa pitao.
Jedna od kritika bila je i zašto vidioci nisu otišli u svećenike ili redovnice.
Ja sam 28. kolovoza otišao u sjemenište u Visoko. Ne bih sada previše govorio o tome, ali bilo je dosta neugodnosti i neprihvaćanja. Bio sam dijete, želja je postojala, ali bilo je dosta prepreka. Završio sam prvu godinu, a onda sam, misleći da će na drugom mjestu biti bolje, uz savjet pokojnog fra Slavka Barbarića otišao u Dubrovnik kod isusovaca. Završio sam drugu godinu i poslije toga se vratio kući. Sve je bilo uz Gospino vođenje. Uvijek sam tražio savjete. Bilo je teško, osobito jer sam bio mlad. Ljudi često pitaju zašto nitko od nas nije otišao u svećeništvo ili redovništvo. Mislim da je Bog svakome od nas dao slobodu. Biti svećenik sveta je stvar, sakrament, ali i obitelj je sveta stvar. Nas šestero izabrali smo put obitelji i kroz taj put želimo svjedočiti apostolat obitelji. Možda je baš danas to poslanje vrlo zahtjevno. Kroz obitelj se također može mnogo učiniti. Sve ove godine svjedočim mladima i obiteljima i želim sijati dobro sjeme.
Od vas šestero, vi, Marija i Vicka imate svakodnevna ukazanja, dok ostali imaju nekoliko puta godišnje. Što se može reći o tajnama?
Tajne su tajne i o njima se ne može govoriti dok ne dođe vrijeme. Gospa je meni povjerila devet tajni. Ivanka i Mirjana imaju po deset tajni. One su vezane za Crkvu, svijet i ovo mjesto. Znak koji će se pojaviti bit će vidljiv. Nema šezdeset različitih tajni, nego su tajne zajedničke i objavit će se kada dođe vrijeme. Ono što mogu reći jest da moramo moliti za one tajne koje nisu dobre za svijet i čovječanstvo. Kao što je sedma tajna ublažena našim molitvama, tako je i za druge potrebna molitva.
Svaki od vas vidioca ima i posebno poslanje. Koje je vaše?
Moje poslanje su mladi, obitelji i svećenici. To je nakana na koju me Gospa pozvala da molim. Uz to vodim molitvenu skupinu već 44 godine. Skupina je osnovana druge godine ukazanja i još uvijek postoji. Sastajemo se ovdje kod mene u kapelici ili na Brdu. Moja misija je moliti za mlade, obitelji i zvanja u Crkvi.
Kako izgleda trenutak ukazanja? Kako se pripremate za susret s Gospom?
Moj cijeli život kroz ovih 45 godina utkan je u taj susret. Od sinoćnjeg ukazanja iščekujem današnje. Cijeli moj dan prisutan je za taj trenutak. Pripremam se kroz molitvu. Oko 18 sati počinje krunica, priključim se ljudima i zajedno molimo. Što se više približava vrijeme ukazanja, sve više u srcu osjećam njezinu blizinu. Ponekad Gospa dođe prije nego što kleknem. Ona je tu s nama, gleda ljude kako mole. Nekada me pozove da kleknem. A kada prestanem moliti, to je trenutak kada ona dolazi. Uvijek osjećam njezinu blizinu u srcu.
Što se događa u trenutku njezina dolaska?
Prije nje dolazi svjetlost. To je trenutak u kojem prestajem moliti. Ponekad se krunica i ne završi. Tada dolazi Gospa.
Primijetio sam jednom detalj. Bio sam blizu vas za vrijeme ukazanja i muha vam je hodala po licu. Da se to dogodi meni ili bilo kome drugome, instinktivno bismo je otjerali. Vi niste reagirali.
To je vrijeme ekstaze, kako se to stručno kaže. Kada Gospa dođe, ja ne osjećam ni vrijeme ni prostor. Ne vidim ništa ispred sebe ni oko sebe. Tada sam jednostavno s njom. Gledam je. Ljudima koji su ovdje nakon ukazanja često kažem da kada Gospa dođe, dođe jedan dio raja. Iza nje se vidi ljepota raja. Ljepota toga susreta, to svjetlo raja, ne može se riječima opisati. Koliko god se trudio svih ovih godina, to je neobjašnjivo.
Slično se dogodilo i Vicki, kada ju je netko za vrijeme ukazanja ubo iglom?
Da, to se dogodilo u sakristiji, s desne strane oltara. Za vrijeme ukazanja jedan član komisije stajao je iza nas. Vicka je bila odjevena u bijelo i za vrijeme ukazanja ubo ju je iglom. Ništa se nije promijenilo. Tek su joj poslije rekli da ima krvi na bijeloj odjeći.
Imate suprugu, djecu, nedavno ste postali i djed. Kako je vašoj obitelji živjeti s vidiocem?
Živim jednim dijelom u Americi, a jednim dijelom ovdje. Moja supruga je Amerikanka. Upoznali smo se u Međugorju 1989., kada je došla kao hodočasnica s dvojicom rođaka. Godine 1994. stupili smo u brak. Imamo četvero djece, dvije kćeri i dva sina. Starija kći Kristina udala se prije dvije godine i sada ima dijete, tako da sam postao djed. Kći Michaela ima 26 godina, Daniel 25, a najmlađi Matija 18 godina. Mnogi pitaju kako se sve to može uklopiti u obiteljski život. Za mene je sve to dar koji je Bog dao. Prvu veliku potporu imam od obitelji. Sve što radim, i kada nisam kod kuće, imam njihovu podršku. Kada smo zajedno, trudimo se živjeti u molitvi, podržavati jedni druge i rasti. Bilo je izazova, osobito kada su djeca krenula u školu. Išli su u katoličku školu i znalo se da sam ja njihov otac, vidjelac iz Međugorja. Govorio sam im da moraju biti svjedoci, imati vjeru i ne bojati se. Ponosan sam na njih i na svoju suprugu. Kada mene nema, ona nadomjesti sve. Trudimo se živjeti Gospine poruke svaki dan, kroz molitvu, obitelj i susrete.
Kada ste u Americi, ukazanja se nastavljaju i ondje?
Da. Ukazanja nisu vezana samo uz Međugorje kao mjesto. U Americi su u 18.40 po tamošnjem vremenu. I ondje počinje krunica u 18 sati.
Čuju se i kritike da vidioci “naručuju” Gospu, odnosno određuju kada će doći.
To je stara priča. Kod mene nema nikakve narudžbe. Ja samo slušam Gospu. To je ono što slijedim svih ovih 45 godina.
Koja bi, nakon 45 godina, bila vaša poruka svijetu i pojedincu?
Prije svega, poruka zahvalnosti. Moramo biti zahvalni za sve ono što nam je Bog dao i što nam daje sve ove godine. Moramo biti otvoreni, primiti te darove i početi ih živjeti. Posebno bih naglasio dvije stvari koje se stalno ponavljaju: mir i molitvu. Sve su poruke važne, ali mir i molitva su ključni. Danas živimo u modernom svijetu, svijetu novih tehnologija, društvenih mreža i velikih izazova. Društvene mreže snažno utječu na obitelji i mlade. Često kažem da su one svojevrsni novi rak koji je metastazirao među mladima i obiteljima, narušavajući duhovnu dimenziju obitelji i društva. Posebno želim apelirati na obitelji da se više vrate tradiciji, a ne samo modernizmu. Tradicija nas vraća korijenima, onome čemu su nas učili naši djedovi i bake. Moramo biti živo stablo, a to stablo zalijevati molitvom i dobrim stvarima. Trebamo živjeti ono na što nas Gospa poziva. To nije nikakva filozofija ni teologija u kompliciranom smislu. Trebamo živjeti poruke i ne prelaziti preko njih čekajući što će biti sutra.
Ljudi danas traže utjehu. Mnogi se boje zbog ratova i nemira u svijetu. Trebaju li ljudi živjeti u strahu?
Gospa dolazi kao Majka nade. Ona želi donijeti nadu ovom umornom svijetu koji je ostao bez nade. Živimo u vremenu ratova, trpljenja i velike borbe između dobra i zla, između Boga i sotone. Moramo stati na pravu stranu. Moramo stati uz ono na što nas Gospa poziva. Ona je rekla da ono što je počela u Fatimi želi završiti ovdje. Priključimo se toj poruci i njezinu planu. To je bitno.
Hvala vam što ste našli vremena za naše čitatelje i za ovaj razgovor, kao i na ustrajnosti i hrabrosti kroz sve ove godine.
Uvijek ponavljam jedno, a to je da bih volio da svi vide Gospu, jer bi meni bilo mnogo lakše. Da je svi vide, možda danas ne bih ni sjedio ovdje s vama. Ali uvijek se moramo sjetiti evanđeoskih riječi – blago onima koji ne vide, a vjeruju.
