Navikli smo gledati spokojne osmijehe asketa na ikonama. Ali jedan od najdubljih intelektualaca Crkve godinama nije mogao napustiti svoju sobu zbog paralizirajuće depresije.
Godine 1767., pravoslavni biskup Tihon iz Voronježa poduzeo je akciju koja je šokirala cijeli Sveti sinod ruske Crkve. Briljantan administrator i duboki intelektualac, na samom vrhuncu svoje biskupske karijere, podnio je zahtjev za umirovljenje. Imao je samo četrdeset i tri godine – dob kada crkveni hijerarsi tek počinju dobivati moć.
Službena izvješća zadržala su suhoparan jezik: teški živčani poremećaj, kronična nesanica, stalna vrtoglavica i potpuna fizička iscrpljenost. Dužnosnici u Sankt Peterburgu dugo su oklijevali otpustiti svojeg vrijednog radnika, ali sv. Tihon je doslovno molio da mu se vrati pravo na samoću. Povukao se u Zadonsk. To nije bila poetska, plemenita tuga tako često prikazana u romanima. Bilo je to fiziološki teško, depresivno stanje. Svečevi osobni pomoćnici, Vasilij Čebotarev i Ivan Jefimov, ostavili su vrlo iskrene memoare iz tog razdoblja.
Bilo je tjedana kada se veliki svetac nije mogao natjerati ni da prijeđe prag svoje sobe. Zaključavao je vrata, odbijao hranu, satima plakao na podu i patio od napadaja panike. Obuzimao ga je osjećaj apsolutne napuštenosti od Boga. Ponekad je ta unutarnja muka postajala toliko nepodnošljiva da je zadonski starac, slomljenog srca, molio Boga samo za jedno: smrt.
Muka ili križ?
U našem crkvenom okruženju još uvijek postoji okrutan i ukorijenjen stereotip. Ako se netko osjeća bolesno, ako je izgubio životni žar i ne može ustati iz kreveta, rutinski mu se dijagnosticira: “Ne moliš dovoljno, to je grijeh malodušnosti, idi se pokaj.” I osoba tada svoju bol gura dublje, gušeći se pod težinom te rečenice.
Ali ovdje se mora napraviti jasna razlika. Jedna je stvar doživljavati hirovito, sebično nezadovoljstvo životom, kada je sve u redu, ali osoba se dosađuje i žudi za pažnjom. To je zaista strast koju treba priznati i boriti se protiv nje. Sasvim je druga stvar kada se psiha slomi pod ekstremnim stresom.
Duboka melankolija sv. Tihona nije bila nedostatak vjere, već bolest. Bio je to teški, krvavi križ koji je Bog dopustio svom pravedniku da ga nosi do samog groba.
Okrivljavati nekoga za depresiju usred rata i katastrofe jednako je apsurdno kao i kriviti ga za tuberkulozu ili slom noge. Uostalom, Bog se ne okreće od nas kada nam ponestane snage da se smiješimo prema van.
Metoda lijenog konja
Kako je preživio u toj neprobojnoj tami? Sv. Tihon Zadonski je shvatio: kada su emocije mrtve, traženje duhovnog zanosa ili radosti u sebi je besmisleno. Čekanje da to “samo od sebe prođe” smrtno je opasno. I zato je usvojio strogu disciplinu. U pismima svojoj duhovnoj djeci uspoređivao je ljudsku dušu, pogođenu melankolijom, s lijenim konjem.
„Iz tvog pisma vidim da te obuzela malodušnost“, piše svetac. „To je žestoka strast, s kojom se kršćani koji žele spasenje moraju jako boriti… Savjetujem ti sljedeće: uvjeri se i prisiljavaj se na molitvu i na svako dobro djelo, čak i ako ti se ne da. Kao što ljudi bičuju lijenog konja da bi hodao ili trčao, tako se i mi moramo prisiliti na svako djelo, a posebno na molitvu. Vidjevši takav trud i marljivost, Gospodin će ti dati želju i revnost.“
Kad bi svetac ponovno počeo patiti od melankolije, uzeo bi sjekiru i otišao u samostansko dvorište cijepati drva. S mrtvim, utrnulim srcem, obliven znojem, vukao je teške kante vode, kopao vrt i gazio blato na šumskim stazama čizmama. Doslovno je prisiljavao krv da se kreće, a um da se odvrati od svojih unutarnjih demona monotonim i napornim radom.
Štoviše, na samom dnu svog osobnog pakla, Tihon je nastavio dijeliti svoju skromnu biskupsku mirovinu do posljednjeg novčića. Zauzimao se za lokalne seljake protiv zemljoposjednika, primao hodočasnike i liječio tuđu bol u samim trenucima kada mu je vlastita duša bila rastrgana. Djelovao je kroz “ne želim”, doslovno prisiljavajući se da prevlada vlastitu nemoć.
Umjetnost malih koraka
Iskustvo zadonskog starca snažan je egzistencijalni štit za svakoga od nas. Kršćanstvo nikada nije bilo tvornica prisilnih osmijeha ili jeftina seansa psihoterapije. Naša vjera je spremnost da ostanemo ljudi i nastavimo ići naprijed čak i kada ništa ne osjećamo.
Kad se svijet oko vas ruši uz zaglušujući krik, a vaša psiha ne može shvatiti razmjere povijesne tragedije, nema potrebe zahtijevati od sebe duhovne podvige. Ne pokušavajte spasiti čovječanstvo ili doživjeti veliku radost Uskrsa upravo sada ako ste izgorjeli. Recept za “lijenog konja” spašava živote.
Ponekad je najveći duhovni podvig dana jednostavno prisiliti se ustati iz kreveta. Natočite si čašu vode. Mehanički, samo usnama, izmolite “Oče naš”, ne tražeći trenutne suze ili oduševljenje iz srca. Idite i popravite bravu na vratima svog starijeg susjeda, očistite svoju sobu, učinite jednu malu, jednostavnu stvar za nekoga tko vam je blizak. Uključite se u umjetnost malih koraka.
Imamo puno pravo biti umorni i slabi. Bog ne očekuje od nas da stavimo besprijekornu fasadu. I možda će se, baš u tom trenutku kada konačno stisnemo šake i tiho prošaptamo: “Gospodine, više ništa ne osjećam”, na pragu tiho pojaviti Onaj koji je cijelog života pažljivo vodio našu ranjenu, umornu dušu-konja za uzdu.
Pavel Bojko/Savez pravoslavnih novinara – Ukrajina
Izvor: Pravoslavlje Hrvatska
