DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Porazna istina o našem društvu – ljudi će ti s nevjerojatnom preciznošću primijetiti svaku mrlju na odjeći, ali će bez trunke grižnje savjesti okrenuti glavu od tuđe žive rane

Svaka crkva stoji kao veličanstveni kameni dokaz ljudske čežnje za uzvišenim. Njezina unutrašnjost oduzima dah, a tišina pod tim moćnim svodovima poziva na susret s Onim koji nas nadilazi. Ali, hladan kamen i visoki vitraji bili bi tek prazan muzej bez žive Crkve, bez ljudi od krvi i mesa koji tom zdanju daju dušu. Upravo sam takvu živu, toplu Crkvu susreo u istinskoj dobroti domaćeg župnika i njegovog kapelana jedne župe obilazeći posljednja dva mjesec 20 gradova diljem Hrvatske zbog promocije moje knjige, čiji sam prihod darovao za liječenje male Nives.
Njihova srdačnost i jednostavnost podsjetnik su na ono najvažnije: crkva nije samo zgrada u koju ulazimo, nego dom u kojem smo prihvaćeni.
No, taj sveti prostor ponekad postane i ogledalo u kojem se surovo jasno ocrtava naša ljudska bijeda i licemjerje. Na misi je bilo prisutno oko stotinu i pedeset duša. U jednom trenutku, prilazi mi jedan uglednik iz kora i znakovito mi skreće pažnju na moje zamazane cipele. Upozorava me, gotovo šapćući: „Narod sve vidi!“
Zastao sam. Moje cipele jesu bile prašnjave. Ali to nije prašina oholosti ni nemara. To je prašina ceste. Prašina terena, života, žuljeva i svakodnevnog hoda među onima koji su odgurnuti na marginu. One su zamazane jer pokušavam koračati tamo gdje boli, a ne samo po ispoliranim podovima gdje se moli zatvorenih očiju. A onda me ta rečenica – narod sve vidi – pogodila teže od bilo kakve osude.
Jer ako taj isti narod zaista posjeduje tako oštar, sokolski vid da u polumraku monumentalne crkve nepogrešivo uoči mrlju blata na cipelama jednog svećenika… kako je moguće da im je vid tako tragično zatajio čim su izašli kroz crkvena vrata?
Taj isti narod, koji „sve vidi“, vidio je i jedan tuđi, preteški križ. Znali su za bolesno dijete kojem je očajnički trebala pomoć. Vidjeli su pozive, vidjeli su priliku da učine nešto stvarno, opipljivo, kršćanski. Ipak, na humanitarnoj promociji knjige – koja nije nikakav sajam nečije taštine, nego konkretan krik za one koji sami ne mogu vikati – dvorana je ostala sablasno prazna. Čast onoj nekolicini iznimaka, onim pravim, hrabrim srcima koja su došla i pokazala lice žive Crkve. Ali većina… većina je jednostavno nestala.
Zar to nije slika onog istog mnoštva iz današnjeg evanđelja? Isus korača, a svjetina se gura oko njega. Svi laktare, svi sudjeluju u „spektaklu“ i svi, naravno – „sve vide“. Vide tko je u prvom redu, vide diže li se prašina, gledaju tko je kako obučen. Ali usred te mase stoji žena koja krvari dvanaest godina. Odbačena. Nečista. Nevidljiva za pravednike. Mnoštvo oko nje stvara buku, a okreće glavu od njezine tihe patnje da se ne bi slučajno „uprljalo“.
Ali Isus zaustavlja sve. Njega ne zanima tko gazi po prašini ni tko drži do vanjske forme. On osjeti dodir tuge i vjere. Dok mnoštvo vidi samo površinu, Isus vidi čovjeka. On usred gomile traži onu jednu marginaliziranu dušu i vraća joj dostojanstvo.
Isus se nikada nije ljutio na grešnike slomljena srca; ljutio se isključivo na one koji su opsesivno prali čaše izvana, dok su iznutra bili puni grabeža. Ljutio se na one koji su savršeno poznavali svako slovo zakona i svaku mrlju na tuđoj haljini, a zaboravili na milosrđe.
Zato me onaj katedralni susret i opomena o cipelama nisu ispunili bijesom, nego dubokom, teškom tugom. Shvatio sam iznova jednu poraznu istinu o društvu u kojem živimo: ljudi će ti s nevjerojatnom preciznošću primijetiti svaku mrlju na odjeći, ali će bez trunke grižnje savjesti okrenuti glavu od tuđe žive rane.
Bojim se ljudi koji sve vide i sve znaju, a ne mare.