Draga braćo i sestre, Bog nas uvijek prvi ljubi. Ljepota mora, ovog otoka i vaših lica odraz je njegove besplatne inicijative: ljubav nas prethodi, okružuje nas i okuplja. Zahvalan sam Gospodinu na prilici da vas posjetim, slijedeći stope pape Franje , koji je odlučio otputovati na Lampedusu 8. srpnja 2013. za svoje prvo putovanje kao Petrov nasljednik .
Apostoli su, kao što znate, plovili Mediteranom i iskusili gostoprimstvo stanovnika njegovih otoka i obala, koji su tisućljećima bili raskrižje civilizacija. Evanđelje odjekuje tamo gdje se ljudi susreću, ljudi pozdravljaju jedni druge, njihovi se životi isprepliću i različite kulture stupaju u dijalog. Međutim, ono utihne kada svaka osoba od sebe napravi otok, izbjegavajući kontakt i prekidajući razmjenu. U tom smislu, prispodoba o dobrom Samarijancu, koju smo upravo čuli, opisuje priču koja nam i dalje govori (usp. Lk 10, 25-37), a enciklika Fratelli tutti pomogla nam je da je preispitamo u svjetlu izazovnih povijesnih okolnosti u kojima se nalazimo. Božja riječ uvijek je aktualna za danas i uvodi nas u razgovor iz kojeg izlazimo preobraženi. Kako ćemo onda odgovoriti na ljubav Onoga koji nas je prvi ljubio?
Dragi prijatelji, danas se Lampedusa i Linosa nalaze na putu jednako opasnom kao onaj koji je vodio iz Jeruzalema u Jerihon (usp. r. 30). Ovdje ste vidjeli ne samo jednog, već tisuće ljudskih bića kako padu u ruke razbojnika koji su im sve oteli, brutalno ih pretukli i otišli, ostavljajući ih polumrtve (usp. ibid.). More je odnijelo živote drugih – onih koji nisu uspjeli stići do svog željenog odredišta. Pa ipak, osjećamo njihovu prisutnost, koja nas izaziva ništa manje od prisutnosti onih koji su se iskrcali potrebni pažnje i pomoći. Doista, prije svakog intelektualnog razmatranja ili ideološkog uvjerenja, susret s onima koji leže pred nama, lišeni svega, poziva nas da im budemo blizu. Poslanica Hebrejima nam kaže: „Sjetite se […] onih koji su zlostavljani kao da sami patite“ (13,3). To je srž evanđeoske prispodobe: postajemo bližnji djelujući kao bližnji (usp. Lk 10,36-37)!
Došao sam zahvaliti vama, braćo i sestre s Lampeduse, na solidarnosti koju su mnogi od vas pokazali. Još se jednom dogodilo čudo suosjećanja – „vidio ih je i sažalio se nad njima“ (r. 33). To je unutarnja revolucija koja u nama rađa Božje „srce“ i širi naše misli, srca i živote. Zahvaljujem volonterima, organizacijama ujedinjenim u „Forumu Lampedusa Solidale“, civilnim institucijama, Obalnoj straži, gradonačelnicima i lokalnim upravama koje su služile tijekom godina. Zahvaljujem i đakonima, svećenicima, redovnicama, liječnicima, psiholozima i odgajateljima, kao i sigurnosnim snagama i svima onima koji su, s darom vjere ili bez njega, odlučili voljeti jedni druge. Da, to je ljubav koja se oblikovala među vama. Suosjećanje, koje prepoznaje brata ili sestru u opasnosti na moru, njezin je prvi poticaj: duboki poziv da učinite ono što možda nikada niste zamislili da je moguće. Pozdravljam migrante koji su ovdje. Oni sami nisu samo primili solidarnost, već su je često pokazivali na svom putu, kao siromašni koji pomažu najsiromašnijima. Hvala vam, braćo i sestre, jer se ništa ne smije uzimati zdravo za gotovo u tome što pružate pomoć drugima; ništa se ne događa automatski.
Prispodoba nam govori da je ljubav uvijek ukorijenjena u slobodi, a sloboda leži u odlukama koje donosimo. Postoje i oni koji odlučuju ne biti bližnji i oni koji odlučuju ne donijeti odluku. Oni koji su izgubili živote u ovom moru žrtve su i donesenih i nedonesenih odluka. Ravnodušnost prema općem dobru i korupcija u njihovim zemljama podrijetla; globalni ekonomski sustav koji stvara siromaštvo i isključenost; strah koji potiče predrasude i prezir; uvjerenje da nas se takvi problemi ne tiču; kriminalni proračuni onih koji profitiraju na patnji drugih; spor i težak prijelaz s pukog upravljanja izvanrednim situacijama na razvoj sveobuhvatnih i zajedničkih politika – sve su to današnji odjeci žurbe da se “prođe” (rr. 31-32) u evanđeoskoj pripovijesti.
U prispodobi, svećenik se ondje slučajno nađe (r. 31), a za njim i levit. Obojica vide što se događa, ali nastavljaju svojim putem. Nažalost, u svakom dobu postoje oni koji se boje da će biti „zagađeni“ kontaktom s drugima, poričući tako – čak i suočeni s patnjom i smrću – naše zajedničko podrijetlo u Bogu, beskonačno dostojanstvo svakog ljudskog bića i poziv na bezgraničnu ljubav. Vrijeme je da prepoznamo i potvrdimo da vjerska pripadnost nikada ne smije postati razlogom za diskriminaciju, kao da vjera ima granice, a ne da je univerzalni poziv na spasenje. Gdje su postojali zidovi razdvajanja, Krist ih je srušio (usp. Ef 2,14). Nema ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu i nema bližnjega ako se ne približim. Zastati, biti dirnut, sagnuti se, plakati pred tuđom boli – kao što je to učinio Isus – znači ući u dinamiku ljubavi, sam pokret u kojem se Bog objavio.
Dragi moji prijatelji, oni koji dopuste da ih uvuče ova dinamika suosjećanja i milosrđa počinju živjeti drugačije, biti građani na drugačiji način i raditi drugačije. Tada se civilizacija ljubavi – ona koju su zamislili moji sveti prethodnici Ivan XXIII. , Pavao VI. i Ivan Pavao II. – može istinski pojaviti. Zajedno s velikim brojem proroka i mučenika prošlog stoljeća, shvatili su da samo milosrđe može odgovoriti na dubine ljudskog srca i strahote rata otvarajući put novom početku. Sada, stojeći na ramenima ovih divova, ušli smo u tisućljeće u kojem moramo dati duhovni, kulturni, pravni, politički i ekonomski izraz civilizaciji ljubavi. Neka nam golemost patnje kojoj svjedočimo pomogne shvatiti radikalnu prirodu ovog poziva.
Poput dobrog Samarijanca, uvijek možemo promijeniti svoje planove i smjer. Više od dobrog Samarijanca, mi imamo resurse i prilike dati nadi konkretnu, povijesnu stvarnost. On „pristupi k njemu, zavi mu rane, zalijevajući ih uljem i vinom, posadi ga na svoju životinju, odvede ga u gostionicu i pobrinu se za njega“ ( Lk 10,34). I mi moramo prepoznati da „civilizacija ljubavi neće nastati iz jedne ili spektakularne geste, već iz zbroja malih i postojanih djela vjernosti koja služe kao bedem protiv dehumanizacije“ (Enciklika Magnifica Humanitas , 213). Tome ste svjedoci, prijatelji s Lampeduse! Ovdje, dok se susrećemo, bolje razumijemo naše doba i svatko od nas može procijeniti smjer vlastitog života. „Svakako, nemaju svi istu moć napraviti razliku… Pa ipak, nitko nije bez odgovornosti. Svi imamo svoja područja djelovanja i upravo tamo – i nigdje drugdje – moramo odabrati hoćemo li poticati mentalitet sile (čak i ako samo kroz ravnodušnost, cinizam, laži ili mržnju) ili ćemo sačuvati način razmišljanja mira (s istinom, umjerenošću, bliskošću i brigom)“ ( ibid ., 212).
Iz ovog udaljenog kutka Europe na Sredozemnom moru, jasnije se može uočiti značajan izazov koji fenomen migracija predstavlja za europska društva. U tom smislu, baš kao i s ekološkom tranzicijom i promicanjem mira, Europa posjeduje jedinstveni potencijal koji proizlazi iz njezine povijesti i kulture, te stoga snosi odgovarajuću odgovornost. Zahvaljujući svom geografskom položaju i institucionalnom okviru, Europa je sposobna sveobuhvatno se suočiti s krizom – u ovoj regiji, integrirajući neposredne napore za pomoć u dugoročni strateški plan sposoban primiti, zaštititi, podržati i integrirati migrante, a istodobno pomagati zemljama u razvoju kako nitko ne bi bio prisiljen emigrirati. Sve se to mora činiti budno, osiguravajući poštivanje dostojanstva svake osobe. To je zadatak ne samo za javne institucije već i za civilno društvo u cjelini i za Crkvu.
Braćo i sestre, kao što sam nedavno rekao na Tenerifima tijekom svog apostolskog putovanja u Španjolsku , i na Lampedusi kultura gostoprimstva ima turističku dimenziju koja, nažalost, može biti ugrožena migracijskim putovima i dovesti do ravnodušnosti, ili čak protivljenja njihovim dramatičnim aspektima. Doista, za mnoge je odmor samo distrakcija, vrijeme bezbrižnog uživanja i veselja. Tada se čini kao da se između mora brodolomaca i turista mora podići nevidljivi zid. Imajte hrabrosti razmišljati drugačije. Malo po malo, s malo kreativnosti, moći ćete osigurati da svatko tko provodi vrijeme na ovom otoku, čak i ako je to samo odmor, postane humaniji, inspiriran vašom ljubavlju, onim što vas je more naučilo i susretima koji su vas oblikovali. Postoji autentični odmor kada se ponovno otkrije smisao života, a istinsko blagostanje kada je ekonomija pravedna i bratska. U takvoj ekonomiji, briga za stvaranje i društveno prijateljstvo spajaju se u sintezi koju čovječanstvo danas traži.
Prvo čitanje podsjetilo nas je da su, pružajući gostoprimstvo, „neki, ne znajući, ugostili anđele“ ( Heb 13,2). Tako i vi, na svoje male načine, budite proročki znak onoga što možemo zajedno težiti postići na većem planu. Vi i vaše obitelji bit ćete prvi koji će imati koristi od toga, prevladavajući podjele i razlike koje samo ljubav može razriješiti. Župa, posebno, treba biti zajednica u kojoj, vođeni Evanđeljem, učimo se prihvaćati, pratiti i integrirati jedni druge u duhu zajedništva.
Ovdje, pokraj oltara, imamo sliku Gospe od Sigurne Luke, zaštitnice Lampeduse. Možda znate da je sveti Augustin volio opisivati ljudski život kao putovanje preko olujnog mora, a sudbinu kao sigurnu i zaštićenu luku. Neka nas ne obuzme strah, već gledajmo na svakodnevne teškoće kao na vrijeme prilike i svjedočanstva. Neka vaša vjera, dragi prijatelji, bude ojačana ovim godinama kušnje i velikodušnog zalaganja. Neka vam ova štovana slika ponovno progovori istom snagom kao u prošlim danima, kada su se oni koji su prenosili ovu pobožnost s radikalnom iskrenošću povjerili Djevičinom zagovoru. U Bogu svi imamo sigurnu luku i svaka kršćanska zajednica pozvana je biti njezin odraz na zemlji. A vama, zajednicama Lampeduse i Linose, neka vam nikada ne nedostaje daha vjere, nade i ljubavi: „O’scià!“ (tradicionalni pozdrav stanovnika Lampeduse).
Izvor: Vatican.va
