Moćnicima ovoga svijeta, mir vama!
Zlo ne dolazi uvijek razvaljujući vrata.
Ponekad ulazi tiho.
Odjeveno je u elegantno odijelo.
Smiješi se pred kamerama.
Položeno je u kutiju, popraćeno porukom, ponuđeno uz sve počasti.
I na trenutak više nitko ne prepoznaje zlo, jer je naučilo lijepo ponašanje.
Upravo me to boli u činu koji je izvršen u Ankari: ne samo pištolj darovan predstavnicima zemalja NATO-a, nego smrt pretvorena u znak uljudnosti. Mogućnost oduzimanja života pretvorena u suvenir, službenu uspomenu, predmet za izlaganje.
Pripitomili smo oružje do te mjere da ga možemo darivati.
To je pravi skandal.
Govorite nam da je riječ o simbolu. Ali upravo simboli odgajaju svijet. Dolaze prije zakona, prodiru dublje od govora, tiho poučavaju onome što jedna civilizacija smatra normalnim.
A taj dar uči da se moć treba prepoznavati u metalu pištolja. Da je važan čovjek naoružan čovjek. Da se među državnicima može odavati počast tako što se, s elegancijom, jedni drugima predaje mogućnost smrti.
Na cijevi je bilo ugravirano ime osobe koja je primila oružje.
Ali svaki pištolj uvijek nosi i drugo, nevidljivo ime.
To je ime čovjeka prema kojemu bi jednog dana mogao biti uperen.
Ime žene koja bi mogla ostati bez muža.
Ime djeteta koje bi uzalud čekalo povratak svoga oca.
Pravi primatelj oružja nikada nije samo onaj koji ga prima. To je i nepoznato tijelo koje bi jednoga dana moglo susresti njegov metak.
Zato taj čin ne mogu smatrati tek diplomatskom ekscentričnošću. On govori o jednoj slici svijeta. O svijetu u kojem smo naučili mjeriti sigurnost brojem oružja, a da se više ne pitamo koliko je straha potrebno posijati kako bismo je očuvali. O svijetu koji ravnotežom naziva uzajamni teror, a mirom razdoblje u kojem još nitko nije zapucao.
Kao kršćanin, to ne mogu prihvatiti.
Evanđelje nam je predalo drukčiju sliku moći.
Krist, u noći kada ga je sve moglo navesti da se brani, nije stavio oružje u ruke svojih učenika. Oko struka je opasao ručnik. Kleknuo je pred njih i oprao njihova umorna stopala.
S jedne strane, oružje pruženo stojeći, među moćnicima.
S druge strane, Bog koji kleči pred čovjekom.
To su dvije civilizacije.
Treba izabrati.
Mi kršćani nismo naivni. Poznajemo nasilje. Susrećemo ga u zapuštenim četvrtima, u kućama gdje nedostaje kruha, na tijelima migranata, u djeci koja se svojim majkama vraćaju u lijesu. Znamo da zlo postoji. Upravo zato odbijamo učiniti ga elegantnim. Odbijamo ga ukrašavati, polirati i pretvarati u znak prestiža.
Oružje ne postaje nevino zato što je darovano.
Ne postaje nijemo zato što ne puca.
Ne postaje ljudsko zato što na njemu stoji ugravirano ime.
Zato vas, odgovorne za narode, pozivam da taj dar ne čuvate kao trofej. Nemojte ga samo ostaviti u nekoj prostoriji, daleko od pogleda, kao da je dovoljno sakriti simbol da bi se izbrisalo njegovo značenje.
Učinite nešto teže.
Odbacite ideju da smrt može biti oblik počasti.
Recite javno da nijedan savez među narodima ne treba prepoznati sebe u pištolju. Recite da dostojanstvo jedne nacije ne ovisi o količini straha koju uspije proizvesti. Recite da sigurnost nije povlastica onih koji mogu prvi zapucati, nego pravo svih da ne budu pogođeni.
I na sljedećem summitu ostavite jednu stolicu praznom.
Ne za predsjednika, ne za generala, ne za ministra.
Ostavite je za čovjeka bez imena koji uvijek plaća cijenu vaših odluka. Za onoga koji ne sudjeluje na summitima, ne potpisuje sporazume, ne pojavljuje se na fotografijama, ali završava pod ruševinama kada diplomacija zakaže.
Pogledajte tu praznu stolicu prije nego što progovorite o oružju.
Možda ćete tada shvatiti da mir nije slabost koju treba ispraviti, nego odgovornost pred kojom treba kleknuti.
Jer moć koja ne zna kleknuti pred životom uvijek će na kraju kleknuti pred oružjem.
A toga dana, ma koliko ceremonije bile veličanstvene, svi ćemo već biti poraženi.
Don Mimmo Battaglia, kardinal i nadbiskup Napulja
Izvor: chiesadinapoli.it
