Na pitanje “Glasa Koncila” smije li Crkva uzimati donacije od kladionica prof. Vladimir Dugalić, moralni teolog iz Đakova, kaže kako mu to pitanje često postavljaju svećenici na župama.
“Ne želim reći ništa protiv ljudi koji su u poslu igara na sreću, ali mi se čini da nije primjereno da Crkva prima donacije od kladionica jer je taj novac uvijek stečen na nečijem gubitku, na nečijoj nevolji, a ponekad i na nečijoj propasti. Nije riječ o profitu koji je izišao iz nekoga rada, iz nekoga stvaranja, iz neke proizvodnje, nego iz toga što je netko nešto izgubio. Za mene kao moralnoga teologa to je ozbiljan problem. Cilj i nakana takvih darivanja možda uistinu mogu biti plemeniti, ali sredstvo, način na koji je novac stečen moralno je sporan. Istina jest da se ljudi klade svojevoljno, da svaki pojedinac koji uđe u kladionicu preuzima i snosi za to odgovornost. No ovisnost relativizira takvo razmišljanje. Ako je osoba koja je ušla u kladionicu ovisnik, stečena je dobit zarađena na njegovoj bolesti. Stoga, ponavljam, smatram da Crkva od kladionica ne bi smjela uzimati donacije, ne zbog ljudi koji su u tom poslu, nego zato što je taj novac stečen na nevolji drugih. Mislim da je to za Crkvu pitanje vlastite vjerodostojnosti”, kaže Dugalić.
“Reći ću bez obzira na to što se nekomu sigurno ne će svidjeti. Tko je glavni sponzor Hrvatske nogometne lige? Jedna kladioničarska kuća. Ne želim dovoditi u pitanje zakonitost toga ili insinuirati sukoba interesa, ali mislim da već sama ta činjenica, dok imamo športsko klađenje kao jedan od najčešćih oblika klađenja, posebno raširen među mladima, nije dobra poruka. Mislim da bi nogomet ipak trebali sponzorirati neki drugi poslovni subjekti”, kazao je Dugalić.
Objašnjavajući pogled Crkve na klađenje i kockanje kaže kako je “riječ o kompleksnom pitanju kojemu treba pristupiti iz širega konteksta. Ako primjerice zavirimo u Sveto pismo, kocka je prisutna i u Starom i u Novom zavjetu i ne ističe se kao nešto sporno. Tako se u tradicionalnom moralnom nauku kocka nije tretirala kao nešto negativno. Gledalo se na nju pod vidom sedme Božje zapovijedi, »Ne ukradi«, odnosno pod vidom ugovora između institucije i igrača koji je prihvatio pravila igre”.
Tražilo se samo da igra bude poštena, da nema prijevare, da se u slučaju dobitka isplati ugovorena svota… No izvorni duh kocke promijenio se pod utjecajem kulturnih i tehničkih čimbenika. Mnogi, naime, kockaju ne više prije svega radi zabave, nego zato da bi se brzo obogatili, da bi zaradili bez rada. Izgubila se i društvena dimenzija kocke. U doba kad nije bilo televizije i drugih medija kocka je zapravo bila jedan od oblika društvenoga života. No danas imamo kasina u koja čovjek obično ulazi sam kako bi igrao – u pravilu s aparatom. Poseban je problem i to što čovjek naposljetku ne može pobijediti aparat. Gledano dugoročno, čovjek će sigurno izgubiti. Posebno je međutim na promjenu u moralnoj procjeni kocke utjecala činjenica da novi oblici kockanja nose sa sobom velik rizik stvaranja ovisnosti i, posljedično, razaranja ljudskih života. Sve su to pojave zbog kojih društva i države imaju sve više problema s kockom i sve se teže suočavaju s novim problemima koje ona nameće.
“imamo »loto« i športsko klađenje, koji su još uvijek u svojoj biti tradicionalni oblici kocke, gdje se ipak najčešće igra s manjim iznosima, gdje se ljudi pomalo i zabavljaju. I tu postoji mogućnost stvaranja ovisnosti, no ako čovjek uspije zadržati svoju unutarnju slobodu, ako time ne ugrožava svoju egzistenciju i svoju obitelj, mislim da takve oblike ne možemo prosuđivati na isti način kao i kladomate, kasina i rulete, gdje su ulozi puno veći, gdje čovjek lako može ugroziti svoju egzistenciju i svoju obitelj te je opasnost od stvaranja ovisnosti kudikamo veća”, rekao je prof. Dugalić u intervjuu “Glasu Koncila”, posvetivši dio teme na pitanje ovisnosti o kocki.
Cijeli intervju možete pročitati ovdje.
