Ponekad čovjek pročita jednu sasvim običnu rečenicu i ona ga prati danima. Ne zato što je neobična ili mudra, nego zato što dotakne nešto što je godinama mirno ležalo u dubini njegova srca.
Tako sam jednoga dana, sasvim slučajno, naišao na kratku misao glumca Keanua Reevesa: „Znam da će nam nedostajati oni koji nas vole.“ Ustao sam od stola i dugo hodao po sobi tamo-amo, osluškujući u tišini zvuk svojih bosih nogu po parketu. Ne znam je li Keanu mislio upravo ono što sam ja u tim riječima pročitao. Možda i nije. Ali ponekad nije najvažnije što je autor želio reći. Važno je što jedna rečenica probudi u čovjeku. U meni je probudila lice moje mame.
Odjednom sam ponovno bio ondje gdje je sve počelo. U našoj maloj kući, u kojoj nije bilo mnogo stvari, ali je bilo mnogo ljubavi. Nije nas mama voljela velikim riječima. Nije govorila o ljubavi. Ona ju je živjela.
Danas, kad pogledam unatrag, shvaćam da mi ne nedostaju samo njezine riječi. Nedostaje mi način na koji je voljela mene – i sve nas, svoju djecu. Nedostaje mi njezin pogled koji je znao primijetiti da nešto nije u redu i prije nego što bih išta rekao. Nedostaje mi njezina briga koja nije tražila zahvalu. Nedostaje mi njezina tiha molitva za nas, njezinu djecu, i njezina vjera da će Bog uvijek pronaći put i onda kad ga mi više ne vidimo.
Tek, dakle, kad ostanemo bez takve ljubavi, počinjemo shvaćati koliko nas je nosila. Ne nedostaju nam samo ljudi. Nedostaje nam način na koji su nas voljeli.
S godinama čovjek počinje drukčije gledati na život. Ono što mu je nekoć bilo sasvim obično polako postaje dragocjeno. Kao djeca gotovo ništa ne primjećujemo. Sve nam se čini normalnim i samo po sebi razumljivim. Normalno je da je kruh na stolu. Normalno je da je oprana odjeća složena u ormaru. Normalno je da netko ustaje prije svih, a liježe posljednji.
Tek mnogo godina poslije, kada nas život udari svom silinom, počinjemo razumijevati da ništa od toga nije bilo samo po sebi razumljivo. I da se ništa od toga nije događalo samo od sebe.
Danas, kad zatvorim oči, jasno vidim mamu. I to ne po velikim događajima, nego po sitnicama koje su ispunjavale svaki dan. Vidim njezine vrijedne ruke kako pripremaju kruh, peru rublje, uređuju vrt, krpaju odjeću i brinu da nama djeci ništa ne nedostaje. Tada mi se činilo da je to jednostavno njezin posao. Danas znam da je to bio njezin način da voli.
Upravo me taj mamin kruh na stolu podsjetio na jednu priču koju nosim još od početka devedesetih godina. Taman pred rat umrla je majka jedne meni drage časne sestre. Ona je tada bila na službi u Hamburgu i ondje je, među ostalim, djeci predavala vjeronauk. Ja sam bio tek postao svećenik i sjećam se da sam otišao na sprovod. Lijepo smo se pozdravili i bilo mi je drago što sam toga dana mogao biti uz nju i njezinu obitelj. U svoj tuzi zbog majčina odlaska ostala mi je toplina toga susreta.
Sprovod je prošao, a časna se vratila u Hamburg, svojim obvezama i djeci kojoj je predavala vjeronauk. Dan-dva poslije, na prvom satu vjeronauka, prišla joj je mala djevojčica. „Časna, čula sam da je vama mama umrla.“ „Je“, odgovorila joj je. Djevojčica ju je pogledala i sasvim ozbiljno upitala: „A tko će Vama sada mazati kruh ujutro za doručak, kad nema mame?“ Časna sestra mi je poslije pričala da ju je to pitanje toliko pogodilo da je počela plakati.
Možda su je tih dana mnogi tješili. Možda su joj govorili o vjeri, uskrsnuću, vječnome životu i ponovnom susretu. Sve su to istinite i važne riječi. Ali jedno je dijete učinilo nešto drugo. Pitalo je za kruh.
Dijete nije znalo govoriti velikim riječima o smrti i odsutnosti. Ono je znalo nešto jednostavnije: majka je ona koja je tu. Ona koja ustaje prije tebe. Koja vidi jesi li gladan. Koja uzme komad kruha i namaže ga. Koja možda ništa ne kaže, a svojim rukama govori: tu sam, mislim na tebe, brinem za tebe. I možda je ta djevojčica, ne znajući, izgovorila jedno od najdubljih pitanja koje čovjek može postaviti kada umre majka: Tko će sada činiti one male stvari koje je činila samo ona?
Tada sam ponovno pomislio na svoju mamu. Koliko toga djeca ne razumiju dok su mala. Ljubav roditelja uzimaju kao nešto što se podrazumijeva. Tek kada zvukovi roditeljske kuće utihnu, kada na vratima više nema poznatoga glasa, čovjek polako počinje otkrivati koliko je bio bogat, a da toga nije bio svjestan.
Nedostaju nam tada sitnice koje nikada nismo zapisivali. Miris kruha koji se pekao u starom šporetu. Koraci koje smo toliko puta čuli da ih više nismo ni primjećivali. Jedno obično pitanje: „Jesi li gladan?“ Ona tiha sigurnost da postoji netko tko će uvijek misliti na tebe, pa i onda kada cijeli svijet zaboravi.
I možda nam jednoga dana doista nedostaje komad namazanoga kruha. Ali ne zbog kruha. Nedostaju nam ruke koje su ga mazale.
