Čudan je to i čudesan svetac davnih vremena. Ipak, kod nas u Hrvatskoj a i svugdje gdje Hrvati žive on se posebno štuje te se njemu u čast podižu kapele i crkve, a vjernici hodočaste u njegove crkve moleći ga za najrazličitije potrebe, a osobito za pomoć u bolesti svih vrsta. Živio je davno. Rođen je 1295. godine u Montpellier-u u Francuskoj gdje konačno i umire 1327. godine. Dakle, doživio je jedva 32 godine života. A ipak je iza sebe ostavio tragove svetosti i ljubavi. U njegovo vrijeme harala je Europom opasna kuga. Zvali su je ljudi «crna smrt». Kad se negdje pojavila ljudi koji su mogli bježali su iz tog okruženja ne bi li spasili goli život. Tako je bilo puno raseljenih i siromašnih ljudi koji su kao bjegunci pokušavali oteti se strašnoj crnoj smrti. I upravo tu je sveti Rok bio čudesan. Dok su drugi ljudi bježali iz sela i mjesta koja su bila zahvaćena kugom, on je bez straha išao tamo gdje se kuga pojavila. Umjesto da bježi s drugim ljudima, on je progonio kugu gdje se pojavila. Počelo je to u Firenci. Kao hodočasnik prema Rimu naišao je u taj grad i čuo je da kuga hara. Pošao je u bolnicu ponuditi svoje usluge. Ravnatelj bolnice ga je pitao da li se ne boji crne smrti, a on je odgovorio da se boji samo grijeha i ničega drugog. Uporno i svesrdno služio je bolesnicima. Nakon Firence došao je u Rim uvijek kao hodočasnik. I tu se dao na isti posao istom revnošću. Potom se na povratku zadržao u Piacenzi i predao istom poslu. Pritom je i sam obolio od kuge. Da ne bi bio na teret nikome, on se iskradao iz bolnice i otišao na neko samotno mjesto. Posebno je nedostajao jednom čovjeku koji je svjedočio kako je po Rokovoj njezi, ali i po njegovoj molitvi i po znaku križa kojim je obilježio njegove rane i njegovo čelo on ozdravio, a mislio je da je već bio osuđen na smrt. Htio ga je naći. Pronašao ga je pomoću psa koji se u to vrijeme čudno ponašao: uzimao je u kući komad kruha i nosio ga prema šumi. Kad su slijedili psa našli su Roka u ranama i u bolesti kuge. Odmah su se dali na njegovanje i Roko je ozdravio. Vraća se potom kući u Montpellier, ali ga njegovi mještani više nisu prepoznali. Nitko nije znao za njegovu nesebičnu ljubav i smatrajući ga nekom skitnicom bacili su ga u tamnicu gdje je proveo pet godina i tako i umro. Tek je poslije njegove smrti stigla u njegovo rodno mjesto vijest o njegovim herojskim djelima ljubavi i o njegovom svetačkom životu. Crkva ga je rehabilitirala i priznala svecem, osobito zaštitnikom svih bolesnika, posebno od kuge.
U našoj je domovini prije 150 i više godina pa sve dalje u povijest često u nekim krajevima i mjestima harala epidemija kuge i kolere. To su bile neumoljive bolesti od kojih se i kod nas strepilo. U kršćanskoj je svijesti već bilo prisutno ime svetog Roka kao nebeskog zaštitnika svih takvih bolesnika i zaštitnika od takvih epidemija. Zato su nicale kapele i crkvice, redali se zavjeti vjernika. I danas u mnogim mjestima štuje se ustrajno i pobožno taj svetac jer je u sjećanju kraja i ljudi.
Ono što na osobit način pobuđuje i što poziva i danas to je Rokova nesebična ljubav. I uz opasnost da i sam oboli, da se zarazi, on se nije ustezao njegovati takve teške bolesnike. Sav se predao ljubavi za bližnjega. Uvijek dragocjeni primjer koji nas i danas potiče da pokušamo darovati bližnjima nešto od svoga vremena i svojih mogućnosti kako bi oko nas bilo manje bijede i nevolje.
