Djeca ne mogu pristati biti seksualni partneri. Žena koja spava ili je pijana nije dala pristanak. Eto tako.
Sad više ne mogu reći da nisu upozoreni, zaključio je Home Office, ponosan na svoj službeni pamflet za tražitelje azila u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji je britanska javnost odmah preimenovala u praktični vodič „kako ne silovati žene“. Na devet stranica tražitelje azila poučava se osnovama, poput onih da u Ujedinjenom Kraljevstvu žene same biraju što će odjenuti i ne trebaju dozvolu muškarca da bi se školovale i radile. Ima tu i finog tkanja, primjerice uputa da na ulicama ženama ne hodaju za petama. Preporučuje se i da ne dobacuju komentare ili proizvode zvukove ljubljenja.
Za slučaj da poruka ne sjedne iz prve, dodaje se i nešto praktičnih informacija: kršenje tih pravila put je do zatvorske kazne, a može ugroziti i zahtjev za azil.
Valjda će ta početnica naći svoj put i do mladog Somalca u migrantskom kampu kraj Calaisa koji sanja postati stanovnikom Edinburgha. U viralnoj snimci svoj glavni motiv za dolazak objašnjava riječima „zanima me samo seks“, a čim se kamera ugasila, zaprijetio je da će oteti jednu od članica snimateljske ekipe i probosti zaštitare pokušaju li ga spriječiti.
Mladiće u punoj snazi, baš poput njega, gledali smo krajem srpnja kako plivaju oko lukobrana i probijaju policijske kordone na španjolskoj granici. Na 72.000 ljudi, pretežno Marokanaca, koliko ih je nahrupilo u Ceutu, 15 prijava za seksualne napade možda ne djeluje dramatično. Ali previše je i jedan napad, osobito kada znamo da su žrtve većinom maloljetnice. Onoga koji je provalio ženi u kuću i uvukao se polugol u krevet u kojem spava nisu ubrojili u seksualne prijestupnike.
Pored tih prizora i potvrđenih činjenica, Papine poruke o migrantima djeluju kao da se Sveti Otac u najmanju ruku odrekao gledanja vijesti. Lav XIV. uporno nam pred oči stavlja potpuno drugačije slike: dijete koje bježi od rata, obitelj koja je ostala bez doma, ljude koji, kao i mi, samo traže bolje sutra. Pa poziva Europu da migrante prima, štiti i integrira. Poručuje nam i da bismo se svi skupa manje trebali bojati islama. Kršćani bi se općenito trebali manje bojati svega, ali razboritost pritom ostaje krepost. Hrabrost od čovjeka nikada nije tražila da zatvori oči pred onim što mu dolazi ususret.
Zato nije čudno što su takve poruke Petrova nasljednika razgnjevile i dio najvjernijih vojnika Crkve. Prizor one nepregledne mase mladića iz Ceute malo je kome poticaj za teološku meditaciju o dobrom Samarijancu. Prvo se budi mnogo stariji poriv, onaj kojim zajednica štiti svoje žene i djecu pred nepoznatom prijetnjom.
Desni spektar spremno Papu portretira kao ljevičara s alarmantnim toksikološkim nalazom. Pa kad već želi samo ljubav i otvorene granice, postavljaju mu izazov: „Ajde ih lijepo sve zbrini kod vas u Vatikanu.“
No Papa nikada nije zagovarao otvorene granice, baš suprotno. Njegov je stav, doduše, previše nijansiran za javnopolitičku raspravu koja ga nastoji smjestiti u jednu od dvije kutije.
Još u listopadu prošle godine, pred sudionicima Svjetskog susreta pučkih pokreta u Vatikanu, Lav XIV. izgovara rečenicu koju njegovi antimigracijski kritičari slabo citiraju: „Države imaju pravo i dužnost štititi svoje granice.“ No tome uvijek pridružuje moralnu obvezu pružanja utočišta: „Nitko ne može zatvoriti oči pred onima koji traže zaštitu i sigurnost.“
Nije kontradikcija tražiti red i milosrđe istodobno, tražiti da se razmotre pojedinačni slučajevi. Granica koja se čuva ne prestaje biti mjesto na kojem čovjek ostaje čovjek.
Kad su ga mjesec dana kasnije novinari pritiskali da bude eksplicitniji po pitanju ilegalnih migranata u Sjedinjenim Državama, podsjetio je da postoje sudovi i pravosudni sustav kroz koji se njihov status rješava. I bio je vrlo nedvosmislen: „Nitko nije rekao da SAD trebaju imati otvorene granice. Svaka zemlja ima pravo odrediti tko ulazi, kako i kada.“
Pred zastupnicima Europske pučke stranke u travnju ove godine otišao je korak dalje – europsku migracijsku politiku vezao je uz „stvarne kapacitete za prihvat i integraciju migranata u društvo“.
Na Tenerifeu u lipnju raspakirao je još nekoliko slojeva priče. Migrantima je izravno rekao da trebaju naučiti jezik zemlje koja ih prima, poštovati njezine zakone i upoznati njezine običaje. Ideju paralelnih svjetova u kojima različite zajednice žive jedna pokraj druge bez stvarnog susreta odlučno je odbacio. Gostoprimstvo je, kako ga tumači Papa, dvosmjerna ulica. Onaj tko otvara vrata preuzima obvezu prema čovjeku kojega je primio, a onaj tko kroz njih ulazi obvezu prema kući u koju je ušao.
Na istom se mjestu, nikad izravnije, obratio krijumčarima ljudi. Ranije je pozivao migrante da ne vjeruju obećanjima lakog raja, da na vrijeme prepoznaju „pjesmu sirena“ i „industriju smrti“ koju im krijumčari nude, no ovdje je ton dodatno otvrdnuo: „Stanite. Pokajte se.“ Za svaki izgubljeni život, svaku prevarenu obitelj, podjarmljeno tijelo, ugroženu ženu i iskorištenog radnika, dodao je, odgovarat ćete pred Božjom pravdom.
Isto bi trebalo vrijediti za one koji ispod „čuvanja svoje kulture“ krijumčare seksualno nasilje nad ženama i djecom. Ima ih i u Hrvatskoj; o tome se nerado piše, a posljednjih godina oko četvrtine evidentiranih silovatelja čine stranci. Više se ne čini toliko ludo, po uzoru na Britance, svim potencijalnim gostima uručiti pravila kuće. Onima koji ih grubo krše slobodni smo reći da nisu dobrodošli.
Desetljeća glavinjanja u pokušajima uvažavanja „kulturnih razlika“ ne smiju zamagliti najvažniju crvenu crtu: kulturne razlike prestaju tamo gdje počinje kazneni zakon.
