Neke teške situacije koje uzrokuju psihotraumu nemoguće je izbjeći, ali je moguće izbjeći bespomoćnost koja redovito prati stresne i psihotraumatske doživljaje i koja paralizira, a onda često fizički i psihički ubija osobu. Da se to ne bi dogodilo, veliku, zapravo odlučujuću pomoć osobi može pružiti jaka vjera.
Čovjek koji vjeruje nikad ne može biti bespomoćan, jer po vjeri ulazi u Božju svemoć, a Bogu nije ništa nemoguće. Pa čak ni onda kad osoba mora izgubiti i vlastiti život, vjera nije nemoćna, nego nas uvjerava da ćemo i dalje živjeti. Osnovna poruka vjere glasi da smrt nema zadnju riječ, nego da nakon nje slijedi pravi, vječni i besmrtni život. Tko je u to uvjeren, nikada se neće osjećati bespomoćnim. A tko vjere nema, u velikoj je opasnosti da razvije sve simptome psihotraumatskog doživljaja kad se nađe pred problemima i izazovima pred kojima je nemoćan, kao što je, prije svega smrt, odnosno prijetnja vlastitu životu.
Vjera je najbolja prevencija od bespomoćnoga predanja sudbini. Ozračje nutarnjega duševnog mira koje je utemeljeno na vjeri u dobrog i milosrdnog Boga najbolja je prevencija protiv raznih duševnih bolesti. Naime, hoće li neka psihotrauma ili jaki stresni doživljaj uzrokovati duševni poremećaj, ovisi o tome kakvo je nutarnje duševno ozračje dotične osobe. Ako je to ozračje, odnosno aktualno raspoloženje duše neopterećeno krivnjom, slobodno, spremno na patnju, puno vjere, nade i ljubavi, onda najvjerojatnije neće doći do patološke regresije i neće se razviti psihički poremećaj, jer je i ono najgore što bi se moglo dogoditi već integrirano u životnu filozofiju i osobnom jakom vjerom već nadvladano, odnosno osmišljeno i prihvaćeno. A sve ono što osoba može i smije slobodno prihvatiti, to ona može nadvladati. Ako je pak nutarnje ozračje jako oslabljeno, potreseno, opterećeno grijehom i krivnjom, bez vjere, nade i ljubavi, onda će i obična sitnica oboriti čovjeka i postaviti ga na put neke duševne bolesti.
Imajući na pameti duhovnu snagu koja se dobiva po autentičnoj vjeri, Carl Gustav Jung jednom je rekao: “Čini mi se kao da su se usporedo s padom religioznog života neuroze vidljivo umnožile”. Rečeno drugim riječima, to znači da će se porastom religioznog života i osobne vjere, neuroze vidljivo smanjiti.
Psihotraumom iz djetinjstva bila je obilježena i velika svetica, Terezija iz Lisieuxa, najmlađa naučiteljica Crkve, poznata pod imenom sveta mala Terezija, koja je umrla na glasu svetosti u 24. godini života. Kad je imala četiri godine i devet mjeseci, proživljava pravi šok uzrokovan smrću njezine ljubljene majke. Terezija naziva ovaj period svojega života “najžalosnijim”, zapažajući očiti lom u svojem životu. Pravo dubinsko ozdravljenje doživjela je tada kad je povjerovala u ljubav Božju. Evo što je ona doživjela: “Jednom riječju, osjetila sam kako ljubav ulazi u moje srce i potrebu da zaboravim na sebe kako bi sijala veselje, i otada sam bila sretna.” Oslobodila se svoje traume kad je povjerovala u ljubav Božju i oslobodila se same sebe. U isto je vrijeme postala sposobna da bolje otkrije i ljubi druge: Boga i ljude.
Četiri mjeseca prije svoje smrti, u dobi od 24 godine života piše: “Ja ne umirem, nego ulazim u život”.
