Nekad me uhvati strah za Crkvu. Ne govorim to rado, možda zato što se od svećenika očekuje da uvijek ima spremnu riječ nade, da druge ohrabruje i podsjeća ih kako vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Sve je to istina i sve sam to mnogo puta propovijedao drugima. Ali bilo bi nepošteno kada bih rekao da se, nakon svih ovih godina svećeništva i redovništva, nikada ne probudim s pitanjem što nas čeka.
Gledam crkve koje su negdje sve praznije, samostane u kojima je sve manje redovnika, zajednice koje stare i zvanja koja ne dolaze onako kako smo nekoć bili navikli. Čitam brojke i statistike, slušam predviđanja o tome kako bi kršćanstvo moglo izgledati za dvadeset ili pedeset godina, gledam svijet koji se mijenja brže nego što ga ponekad uspijevam razumjeti i pitam se gdje će u svemu tome biti Crkva kojoj sam darovao svoj život.
Čovjek valjda ima pravo postaviti to pitanje. Ono što nema pravo jest dopustiti da mu strah postane vjera.
Trebalo mi je vremena da to shvatim, a nisam siguran ni da sam do kraja naučio. Kad god pomislim da jesam, dogodi se nešto što me ponovno vrati na početak i podsjeti kako vjera nije sigurnost čovjeka koji sve razumije, nego povjerenje onoga koji i usred nesigurnosti zna kome pripada.
Nedavno mi je iz Hamburga stigla jedna molba za molitvu. Takve mi molbe stižu često i iza njih uglavnom nema ničega što bi ikada završilo u novinama. Nema velikih imena ni velikih događaja. Samo ljudi i njihovi životi. Ovaj put javio mi se otac zabrinut za sina, mladoga nogometaša kojemu je sportski put lijepo krenuo, a onda ga je zaustavila ozbiljna ozljeda koljena. Križni ligamenti, liječenje, neizvjesnost i čekanje. Za nekoga možda samo sportska ozljeda, a za mladoga čovjeka koji je mnogo toga uložio u svoj san trenutak u kojemu se cijeli njegov svijet odjednom zaustavio. Otac me zamolio da molim za njega.
Dok sam čitao poruku, pred očima mi nije bio samo njegov sin. Vratio mi se Hamburg i jedna mnogo jednostavnija slika iz vremena kada sam ondje služio. Sjetio sam se njegova oca kako prilazi pričesti. Dolazio bi preda me, pružio ruke, a ja bih mu, dajući hostiju, znao reći: „Tijelo Kristovo, Stranjani.“
Stranjani. Jedna obična riječ, ime njegova rodnog mjesta nadomak Zenice, komadić zavičaja koji je ponio sa sobom u Njemačku. A njemu je značila nevjerojatno mnogo. Sav bi se stresao od radosti, kao da mu u tom trenutku nisam samo rekao odakle je, nego ga podsjetio tko je i da nije zaboravljen.
Nikada nisam zaboravio tu njegovu radost. Možda upravo zato što sam tijekom godina naučio koliko malo čovjeku ponekad treba da osjeti da ga je netko doista vidio.
Mi svećenici često mislimo da moramo učiniti nešto veliko: održati dobru propovijed, organizirati događaj koji će okupiti mnogo ljudi, pronaći prave riječi, pokrenuti nešto što će ostaviti trag. Sve to može biti dobro i potrebno, ali što sam dulje svećenik, sve mi se više čini da su neki od najvažnijih trenutaka moje službe prošli gotovo neprimijećeno. Nije ih nitko fotografirao, nisu ušli u važne izvještaje i nisu povećali nikakvu statistiku.
Jedan čovjek priđe pričesti, a ti se sjetiš njegova sela. Netko pokuca na vrata jer više ne zna komu bi rekao što ga boli. Netko pošalje poruku i zamoli da se pomoliš za njegovo dijete. Jedna starica nakon mise ostane još nekoliko minuta u klupi jer nema kamo žuriti. Čovjek nakon mnogo godina ponovno dođe na ispovijed i jedva uspije izgovoriti prvu rečenicu.
Možda se upravo od takvih trenutaka sastoji velik dio Crkve koji se ne može staviti ni u jednu statistiku.
A statistika se ipak bojimo. Bojim ih se i ja. Kad čujem koliko je manje krštenja, vjenčanja i zvanja, koliko se ljudi udaljilo od Crkve i koliko mladih više ne govori jezikom koji je mojoj generaciji bio gotovo samorazumljiv, nije mi svejedno. Ne mogu se praviti da me to ne zabrinjava niti bih sve želio prekriti pobožnom rečenicom kako će Bog već nekako sve riješiti. Bog nam nije dao razum da ga ne koristimo.
Stvarnost treba gledati otvorenih očiju. Treba vidjeti prazne klupe, priznati da smo i mi kao Crkva griješili, pitati se zašto nas neki ljudi više ne razumiju i jesmo li neke svojim ponašanjem udaljili upravo mi. Treba učiti, tražiti nove putove i mijenjati ono što se smije i mora mijenjati, ne skrivajući se od pitanja koja nam naše vrijeme postavlja.
Ali postoji velika razlika između gledanja stvarnosti i gledanja samo u vjetar. To sam ponovno razumio čitajući Evanđelje koje poznajem gotovo napamet. Petar izlazi iz lađe i kreće prema Isusu. Dok gleda u njega, događa se ono što se ljudski ne može objasniti: čovjek hoda po vodi. More se nije smirilo, vjetar nije prestao puhati, valovi nisu nestali. Sve ono čega se mogao bojati još uvijek je bilo oko njega.
A onda je pogledao vjetar. I počeo tonuti. Koliko sam puta tijekom svih ovih godina učinio isto?
Dok sam gledao u Krista, znao sam zašto sam krenuo. Znao sam zašto sam jednoga dana obukao habit, položio zavjete i kleknuo pred biskupa da mi položi ruke na glavu. Nisam tada znao što će sve doći, ali sam vjerovao Onome koji me zove.
A onda su s godinama stigli i vjetrovi, neki izvana, neki iznutra. Razočaranja, promjene, krize, naši vlastiti promašaji, praznije crkve, manjak zvanja, podjele, skandali i pitanja na koja nisam uvijek znao odgovoriti. Došla su izvješća, analize, prognoze i statistike. I čovjek se malo-pomalo može toliko zagledati u vjetar da zaboravi prema kome je jednom krenuo.
Možda je zato ona poruka iz Hamburga za mene bila više od obične molbe za molitvu. Jedan otac moli za svoga sina. To je sve. Ali taj isti otac nekada je prilazio oltaru i radovao se jednoj običnoj riječi koja ga je podsjećala na dom. Danas se javlja svećeniku kojega pamti iz tih godina i vjeruje da ima smisla reći mu: „De, pomolite se za moje dijete.“
Nije li i to Crkva?
Ta poruka možda neće ući ni u jednu veliku analizu budućnosti kršćanstva. Nitko je neće zabilježiti u godišnjoj statistici, neće zbog nje biti više ljudi na nedjeljnoj misi niti će se promijeniti grafikon o broju zvanja. Ali jedan čovjek još uvijek vjeruje da njegova briga može biti donesena pred Boga i zna komu će je povjeriti.
Što sam stariji, sve manje znam kako će izgledati Crkva za pedeset godina. Možda to više i nije moje pitanje. Crkva je postojala prije mene i, vjerujem, postojat će kada mene više ne bude. Moje je pitanje mnogo bliže: hoću li ja danas biti ondje gdje trebam biti? Hoću li prepoznati čovjeka koji mi prilazi, imati vremena saslušati ga i pomoliti se kada me zamoli? Hoću li mu donijeti Krista ili samo vlastiti strah za budućnost?
Slutim da je barem jedno sigurno: budućnost Crkve neće se odlučivati samo u našoj sposobnosti da predvidimo što će se dogoditi, nego prije svega u vjernosti onome što nam je povjereno danas. U oltaru pred kojim stojimo, u Tijelu Kristovu koje pružamo, u čovjeku koji nam prilazi i u molbi koju nam povjeri. I u Kristu koji je isti jučer, danas i uvijeke.
Zato više ne želim govoriti sebi da se ne smijem bojati. Bojim se. Ponekad za Crkvu, ponekad za ljude koji su mi povjereni, ponekad za ono što dolazi, a ponekad i za sebe. Vjera nije život bez vjetra niti pretvaranje da valovi ne postoje. Vjera je znati kamo gledati dok vjetar puše.
Petar je počeo tonuti, ali Evanđelje tu nije završilo. Iz njega je izišao možda najkraći i najiskreniji zaziv koji čovjek može uputiti Bogu: „Gospodine, spasi me!“ A Isus mu je pružio ruku.
Možda mi nakon svih ovih godina svećeništva upravo ta slika treba više od svih prognoza o budućnosti Crkve. Ne obećanje da vjetra više neće biti, ne uvjerenje da će se sve vratiti na ono kako je nekada bilo i ne sigurnost da će naše crkve ponovno biti pune samo zato što mi to želimo. Treba mi pružena ruka i glas koji kroz vjetar još uvijek govori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne boj se!“
A kada ponovno počnem gledati samo valove, brojke, padove i ono što nestaje, možda mi neće preostati ništa mudrije nego ponoviti ono što je Petar izgovorio dok je tonuo: „Gospodine, spasi me!“
Jer nakon svih mojih godina, svih propovijedi, misa, susreta, pitanja i odgovora, još uvijek učim isto: dok gledam samo u vjetar, tonem. A kada ponovno pogledam Njega, možda ne znam što me čeka niti kako će izgledati more pred nama, ali ponovno znam prema kome idem.
