Žena velikih, mračnih očiju sjedi u invalidskim kolicima u sudnici u Plymouthu i tupo gleda nekamo ispred sebe. Ili možda u sebe, teško je reći. Kao da se sav užas zbog kojeg je ondje dogodio nekom drugom. Nekoliko metara dalje, ispred zgrade suda, sasvim osebujan ružičnjak. Stotine glasnih žena, odjevenih u ono što kolokvijalno zovemo barbi-roza, slažu srca prstima iznad glava i šalju općeljudske poruke o pomoći i razumijevanju.
Pet tjedana ovi nevjerojatni prizori iz Amerike obilaze svijet. Predstavljaju se kao dirljivo svjedočanstvo neuništive ženske solidarnosti, pa i s majkom koja je ubila svoje troje djece. Jer to je, naime, žena u sudnici učinila. Lindsay Clancy ne poriče da je u siječnju 2023. zadavila svoju djecu, njezina obrana to ne poriče, no zabrinjavajuće velik dio internetskih detektiva i dalje misli da je za ubojstva kriv muž. Osim što je potvrdio koliko se brzo šire teorije zavjere, ovaj visokoeksponirani sudski proces razotkrio je anatomiju moralnog kratkog spoja. U realnom vremenu gledali smo kako žena koja se pokušala ubiti nakon monstruoznog zločina postaje ikona pokreta za mentalno zdravlje žena. Slogan? Svaka od nas mogla je biti Lindsay.
To tvrde ružičaste borkinje iako ne znaju niti mogu znati što je bilo u njezinoj glavi u trenutku kad je ruke stavljala oko jednog po jednog dječjeg vrata. Ne znaju to, očito, ni psihijatri koji su je liječili, jer im se nije činila osobito opasnom. Psihoza koja joj je oduzela dodir sa stvarnošću ili svijest dovoljno očuvana da razumije što radi? To je suština spora u kojem je saslušano više od osamdeset svjedoka. Kako god se okrene, zaključak je morao biti da ta žena ne bi trebala slobodno hodati ulicama. Hoće li je pritom češće posjećivati psihijatri ili zatvorski čuvari, manje je bitno.
Trebalo bi biti jednostavno, a ispada da nije.
Lindsay je tražila pomoć, počela je padati, a sustav je nije dovoljno dobro uhvatio. Mjesecima je živjela između psihijatrijskih lijekova, bolesti i iscrpljenosti, a trebala je biti oslonac za troje male djece. Moralni kratki spoj dogodio se kada je suosjećanje preraslo u poistovjećivanje. Žene su u Lindsay prepoznale vlastiti umor i strah. Vratio se i onaj uporni osjećaj da su nakon poroda same u svom mraku, a kad su to vidjele, ubojicu više vidjele nisu.
Suosjećanje je doista jedna od najljepših ljudskih sposobnosti, otvara nam vrata milosti. Ali zdravo suosjećanje nikada od nas ne bi tražilo da zamaglimo granice između razumijevanja i opravdavanja. Bilo čega, pogotovo ubojstva djece.
Naravno da ni neprijatelju ne bismo poželjeli da zaviri u mrak postporođajne depresije. Sve su depresije ružne, ali ova ima dvostruko dno. Žena koja je rodila, koja bi trebala pjevušiti i gugutati od sreće, ne može se oteti osjećaju da se urušava iznutra, sama u sebe. Istodobno joj je koža pretijesna. Gleda to malo biće kojem život doslovno ovisi o njoj, a bebin pogled odjednom djeluje osuđujuće. Kao da ta dva oka znaju da je ova pred njima nedostojna svoje uloge. To stanje, potpuno odsustvo svjetla i radosti, bezdan prepun jeke intruzivnih misli, doživjelo je puno više žena nego što ih je spremno to priznati. O onome što dolazi u glavu u trenucima najgore majčinske iscrpljenosti ne piše se i ne govori.
Ali između misli „želim da sve nestane“ i ubijanja vlastita djeteta golim rukama ipak je puno veći jaz nego što ga borkinje u ružičastom prikazuju.
Da je svaka postpartalna depresija predvorje čedomorstva i da je svaka intruzivna misao probna verzija ubojstva, slučajevi poput Clancy punili bi sudnice. Srećom, većina nas je još uvijek sposobna užasnuti vlastitih misli. Lindsay se dugo borila, a onda je, prema verziji koju je iznijela obrana, poslušala glas u glavi koji ju je uvjeravao da djecu mora ubiti. „Sad idete k Bogu“, govorila je dok ih je davila.
„Mi smo na njezinoj strani protiv sustava koji je iznevjerio žene“, čuje se iz ružičastih redova. Tvrdnja samo otkriva koliko je zlo koje počini žena potpuno nespojivo s našom slikom majke. Krivnja se hitno mora nekome preliti. Sustav, liječnici, terapija, suprug, patrijarhat… Igra se zove – upri prstom u sve osim u ubojicu.
Ova kampanja destigmatizacije mentalnih bolesti žena sve je samo ne to. Milijunima žena koje su prošle kroz postpartalni pakao poručuje se da je u svakoj od njih negdje drijemala jedna mala Lindsay, samo se, eto, srećom nije probudila. Zvuči više zastrašujuće nego oslobađajuće.
I više zaista ne znamo gdje stojimo sa ženama. Stoljećima su se smatrale previše krhkima, emocionalnima ili hormonalnima, sve su to bili razlozi da se ženama ne da puna autonomija. Sada emocionalno sofisticirani feminizam spremno vadi hormonalnu kartu kada treba ženu oprati od odgovornosti.
Nezamislivo bi bilo vidjeti prosvjed potpore muškarcu koji je s balkona na Pagu bacio svoje četvero djece, a ta su djeca preživjela. Do jučer su, doduše, i prizori iz Amerike bili nezamislivi.
Patološka empatija nije američki izum; gdje god se pojavi, stvara maglu u kojoj se lako gube moralni kompas i sposobnost rasuđivanja. Ni porotnici nisu imuni. Nisu se uspjeli dogovoriti je li žena bila luda ili zla dok je ubijala svoju djecu, pa je mučno suđenje poništeno, a drugi pokušaj tek slijedi ako se obrana i tužiteljstvo ipak ne nagode. Cora, Dawson i Callan Clancy u svemu tome izgurani su negdje na rub kadra, kao fusnota priče o propustu medicine i mentalnom zdravlju majki. Život im je dala, život im je uzela, a one koji to bezrezervno osuđuju optužuje se za manjak suosjećanja prema ženama. Odakle nam je to tako poznato?
