DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: ​Oprostiti znači prerezati toksični konop kojim si se vezao za onoga tko te povrijedio – dok ne oprostiš, ti tog čovjeka vučeš sa sobom

​Ljudi vole brojke. Vole granice. Vole znati točno gdje nešto počinje, a gdje završava. Zato Petar, onako ljudski i kalkulantski, pita Isusa: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu koji je sagriješio protiv mene? Do sedam puta?” Petar misli da je izrazito široke ruke. Sedam puta prijeći preko tuđeg blata? Malo tko bi to potpisao na današnjem asfaltu, gdje se greške naplaćuju odmah, s kamatama.
​A Isus? Isus mu u lice baca rečenicu koja lomi kičmu svakom našem egu: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” Isus ne traži od nas da budemo knjigovođe tuđih uvreda.
​Onda nam servira priču o sluzi koji gospodaru duguje deset tisuća talenata – milijarde, iznos koji ne bi vratio ni za stotinu života. Gospodar mu iz čistog sažaljenja prekriži dug i pusti ga na slobodu. Čovjek izlazi van, spašen. I što radi? Na prvom uglu sretne poznanika koji mu duguje stotinu denara – obični sitniš. Hvata ga za gušu i urla: “Vrati što si dužan!”
​Zašto to radimo? Zašto se tako bolno lako prepoznajemo u tom hvatanju za gušu? Zato što su naše tijelo, um i mozak programirani da se brane. To je onaj naš “stari Adam”. Adam u nama ne može zaboraviti. Naš neurološki sustav, naša biologija, pamti svaku uvredu, svaku nepravdu i svaku bol kao obrambeni mehanizam. Um zbraja, kalkulira i čuva te ožiljke u arhivi, kao opomenu da nas više nitko ne prevari.
​Tu na scenu stupa čista psihologija, naš nezasitni ego. Kad primimo udarac, prva reakcija uvrijeđenog ega uvijek je ista: “Kako je to mogao učiniti meni? Kako se usudio to napraviti baš meni?” Ego se zgraža, vrišti za pravdom, misli da je nedodirljiv i da zaslužuje poseban tretman. Zato toliko puta stojimo pred Bogom, žmirimo na vlastite promašaje i molimo za milost, a čim nama netko stane na žulj, pretvaramo se u krvnike. Držimo tuđu grešku kao trofej.
​Zamislite samo na trenutak što bi se dogodilo da je Isus, prikovan za drvo, razmišljao tom našom ljudskom logikom. Što da je Sin Božji, pod našim udarcima, pljuvanjem i razapinjanjem, ili sam Bog Otac gledajući to s neba, izgovorio taj isti uvrijeđeni krik našega ega: “Kako su to mogli učiniti Meni?!” Kako bismo završili? Apokalipsom. Armagedonom. To bi bio jedini i konačni kraj ove naše ljudske priče. Ali On nije tražio pravdu ega, On je izabrao milosrđe.
​Zato, kada izađemo iz psihologije starog Adama i uđemo u prostor Duha Svetoga, tu nastupa poniznost. Duh nas uči da promijenimo ploču. Umjesto da ponavljamo ono vječno “Zašto meni?”, poniznost nas tjera da spustimo gard i kažemo: “A zašto ne i meni? Tko sam ja da me uvrede mimoiđu? Neka se dogodilo. Evo mi savršene prilike da napokon naučim praštati.”
​Oprostiti ne znači zaboraviti. Oprost nije amnezija. Ne možeš prisiliti mozak da izbriše sjećanje na udarac. I ne trebaš. Međutim, ono što tijelo, um i ego ne mogu – duša može. Duša se ne bavi matematikom preživljavanja, nju zanima vječnost.
​Oprostiti znači prerezati onaj toksični konop kojim si se vezao za onoga tko te povrijedio. Dok god ne oprostiš, ti tog čovjeka vučeš sa sobom. Spava s tobom, jede s tobom, hoda s tobom. Gorčina te izjeda iznutra. Oprost nije dar onome tko te povrijedio. To je dar koji duša daje samoj sebi. To je jedini način da otključaš ćeliju i shvatiš da si cijelo vrijeme ti bio taj koji je iznutra držao ključ.
​Ne traži od svog uma da zaboravi, to je bitka koju stari Adam ne može dobiti. Ali dopusti svojoj duši da oprosti. Nemoj brojiti. Prereži konop. Pusti.