„Najstarija kćeri Crkve, jesi li vjerna obećanjima svojega krštenja?” Jeka pitanja svetog Ivana Pavla II., postavljenog prije gotovo pola stoljeća na pariškom Le Bourgetu, kao da se ponovno pojavila u pucketanju plamena nad krovištem Notre Dame. Opomena nije mogla biti očitija.
Francuska je prije sedam godina gledala kako gori nešto u čemu je, unatoč svim svojim sporovima s Bogom, još uvijek prepoznavala sebe. Odlučnost i pedantnost kojima su Francuzi prionuli obnovi svakog vrška Gospe Pariške samo su to potvrđivale. No mnogi od njih davno su zaboravili da je u svaki kamen koji se uspinje prema rozetama i svodovima utkana sama gesta molitve: pogled koji se uzdiže prema nebu.
Građena da oduzme dah, Notre Dame podignuta je na smjeloj pretpostavci da je ljudima potreban veličanstven prostor kako bi dohvatili djelić božanskoga ovdje na zemlji. Oni koji su je gradili punih 180 godina tijekom „mračnoga” srednjeg vijeka nisu mogli ni pomisliti da će nekoliko stoljeća kasnije u gotičku ljepoticu provaliti razvrat revolucije i oteti joj ime. Hram Razuma, tako se, odlukom Konventa 1793., zvala Gospa Pariška, a ono što se u oskvrnjenoj katedrali tada odvijalo daleko je i od razuma i dobrog ukusa.
Graditelji nisu mogli znati ni da podižu jednu od najvećih turističkih atrakcija suvremenog svijeta. Na to su je Francuzi dugo pokušavali svesti, jer Bog je većini davno postao netema.
Razdvojiti Crkvu i državu ipak se pokazalo jednostavnijim nego razdvojiti Francusku i kršćanstvo. Razvod je bio dug, mučan, na momente i nasilan, no razjedinjena obitelj iznova se okuplja.
Tako je barem djelovao prizor tristo tisuća duša koje kliču rimskom biskupu u Parizu na putu prema katedrali. Dolazak pape Lava XIV. u Francusku djelovao je kao oslobođenje od osloboditelja. Bog nit je ovdje mrtav nit je nebitan, dočekuju ga živi ljudi.
Nije to moglo proći bez dvorskih intriga. Predsjednik Macron, koji je najavio da ni na jednoj papinoj misi neće sudjelovati, poželio je ipak Lavu XIV. osobno pokazati obnovljenu Notre-Dame. Francuska bi od Crkve rado primila priznanje za besprijekorno obnovljenu kuću, uz prešutni dogovor da se pitanje njezina stanara ne otvara. Vatikan je ponuđeni obilazak glatko odbio, pravdajući se gustim rasporedom. Država je možda vratila svaki kamen na njegovo mjesto, no Papa ju je očito morao podsjetiti zašto su ih uopće slagali.
„Bez liturgije izgubila bi svoju dušu.“ Draga je Papi obnova pariške katedrale, no draža mu je obnova koja je iznenadila i francuske biskupe. Ovog su Uskrsa krstili više od 20.000 ljudi, uglavnom mladih između 18 i 25 godina.
Mnogi od njih dolaze iz obitelji u kojima je vjera relikt prošlosti. Kroz crkvena vrata nitko ih nikad nije tjerao, Evanđelje im ne nosi miris obveze. Štoviše, učili su ih da je Crkva i nepotrebna i nepoželjna. U punoj slobodi sada traže krštenje, prema vlastitim priznanjima, uglavnom zbog teških životnih iskustava, tjeskobne ispraznosti onoga što im se nudilo kao sloboda.
Govore o snažnim duhovnim doživljajima, o Kristu koji je postao središte njihova života iako se njihova država svojski trudila da Ga otjera na margine.
Sekularizacija, a svjedok nam je Francuska, očito nema jedan konačan ishod. „Tko živi s Bogom, slobodan je”, podvukao je u petak Papa Lav XIV. mladim Francuzima ono što su i sami shvatili, da žive u zemlji čiji je odnos prema slobodi u najmanju ruku kontradiktoran.
Francuska, koja je svijetu dala jezik ljudskih prava, a slobodu savjesti proglasila jednim od temeljnih, danas vrlo pomno određuje koliko se te savjesti smije vidjeti.
U francuskoj državnoj školi i križ mora paziti da ne bude previše uočljiv. Učeniku je dopušten dok je diskretan, učitelj svoju vjeru ne smije pokazivati. Republika u tome vidi jednakost, čovjek bi ipak pomislio da jednakost ne traži skrivanje onoga što jesi. Zato Papine riječi da „kršćanin koji javno djeluje iz svoje vjere ne ugrožava nacionalno jedinstvo” u Parizu udaraju drugačije. Vjernik ne samo da smije, nego i mora pridonijeti raspravi o zajedničkoj budućnosti i onim u što vjeruje. Inače sloboda savjesti postaje poprilično začudno pravo: imaš ga dok god ga držiš za sebe.
Takvo sužavanje prostora za vjeru odavno već nadilazi Francusku. Sud Europske unije dopustio je javnim upravama da zabrane vidljive vjerske simbole čak i onima koji ne rade sa strankama, kao da se neutralnost institucije postiže vjerskom nevidljivošću njenih ljudi. Europsko pravo ostavlja prostor i otvorenijem pristupu, ali i zabrana je dobila sudski blagoslov.
Ako vjernici doista moraju postajati nevidljivi da bi bili prihvatljivi, Europa počinje ograničavati slobodu u ime njezine obrane. Ako Francuska to shvati, shvatit će i ostatak Europe. Tu se brane kršćanski temelji cijelog kontinenta, a to je, uz val novoobraćenika, najvažniji razlog koji Papu vodi ususret milijunima vjernika u tri francuska grada. U odnosu prema Crkvi sada se provjerava može li europska sloboda podnijeti i uvjerenje koje ju je izgradilo, a protivi se trenutačnoj predodžbi napretka. Sveca u kamenu zna obnoviti, a s onima koji u realnom vremenu nastoje postati sveti još uvijek nije naučila živjeti. Zato tamo i nema jače mladenačke pobune od obraćenja. Četrdeset i šest godina nakon pitanja Ivana Pavla II., odgovor daju oni koji tada nisu bili ni u planu. Najstarija kći Crkve ponovno prilazi svojoj krstionici.
