Ne znam više koliko sam puta gledao film “Pleše s vukovima”. Jedno sam vrijeme taj broj još i pamtio, a onda sam ga, čini mi se, prestao ozbiljno brojiti negdje nakon pedesetoga gledanja. Znam samo da sam mu se vraćao mnogo puta, katkad cijelom filmu, a katkad samo pojedinim prizorima, onako kako se čovjek vraća staroj knjizi i otvara je upravo na stranici za koju zna da ga ondje nešto čeka.
Prvi sam ga put gledao u zagrebačkom kinu Mosor u Zvonimirovoj ulici. Bilo je to vrijeme kada se filmove gledalo drukčije nego danas. Išlo se u kino. Čekalo se da film dođe na repertoar, kupovala se ulaznica, sjedalo u polumračnu dvoranu i gotovo dva ili tri sata pripadalo svijetu koji se otvarao na velikom platnu. A “Pleše s vukovima” imao je upravo takav svijet: veliku preriju, samoću, konje, bizone, indijansko pleme i vuka koji se polako približava čovjeku sve dok među njima ne nastane ono neobično povjerenje koje se ne može narediti niti požuriti.
Sve sam te prizore poslije ponovno gledao. I lov na bizone, i susrete s Indijancima, i vuka koji se sve manje boji čovjeka. Ali jedna me rečenica s početka filma pratila više od svega drugoga.
Poručnik John Dunbar, kojega glumi Kevin Costner, nakon svega što je prošao dobiva mogućnost izabrati kamo želi otići. Mogao je izabrati sigurnije i ugodnije mjesto, ali bira udaljenu vojnu postaju na granici velike prerije. Kada ga pitaju zašto želi otići upravo onamo, odgovara da želi vidjeti granicu prije nego što nestane.
Vidjeti granicu prije nego što nestane.
Ne znam zašto me se baš ta rečenica toliko dojmila. Možda zato što sam oduvijek volio ono što polako nestaje: stare priče, ljude koji pamte svijet prije nas, ploče koje su nekada prelazile iz ruke u ruku, mjesta na kojima se još može osjetiti trag vremena koje je prošlo. A možda čovjek neke rečenice jednostavno primi mnogo prije nego što dozrije za njihovo pravo značenje.
Godinama sam je slušao kao lijepu filmsku rečenicu. Govorila mi je o svijetu koji će nestati pred željeznicom, gradovima i novim doseljenicima, o preriji kakvu John Dunbar želi vidjeti dok još postoji. Nisam mogao znati da ću je mnogo godina poslije čuti na sasvim drugom mjestu. Ne u preriji. Nego u Hamburgu.
Bio je petak, 10. studenoga. Dan sam proveo u Lübecku, gdje smo mi svećenici imali sastanak s našim nadbiskupom. Bio je to jedan od onih dana ispunjenih razgovorima, sastancima i dogovorima nakon kojih čovjek navečer osjeća da mu je glava mnogo umornija od nogu. Vratio sam se u Hamburg, a pred misijom me čekao prijatelj Dino. Išli smo zajedno u rock klub Fabrik.
Tko poznaje moj život, zna da se iza bijeloga dominikanskog habita već desetljećima sasvim dobro smjestila i ljubav prema hard rocku i heavy metalu. Ona nije došla jučer niti sam je otkrio u poznim godinama. Pratila me iz mladosti, preko ploča koje smo brat Jadranko i ja slušali, Cvjetnoga trga, Njemačke, koncerata i svih onih bendova čija su imena za nekoga tek natpis na staroj majici, a meni otvaraju čitava poglavlja života.
“Pretty Maids” jedan je od tih bendova. Gledao sam ih više puta i svaki put bilo je, najjednostavnije rečeno, potpuno ludilo. Izvrstan bend koji na pozornici nije znao štedjeti ni sebe ni publiku. Čvrste gitare, melodija koja nikada nije nestajala ispod težine zvuka i, iznad svega, glas Ronnie Atkinsa. Bio je jedan od onih pjevača koje prepoznate nakon nekoliko sekundi i zbog kojih pjesma, ma koliko puta je čuli, nosi nešto što drugi glas ne može jednostavno ponoviti.
Ali te večeri u Fabrik nisam išao gledati Ronnie Atkinsa kao nekada. U međuvremenu se dogodilo nešto zbog čega je svaki njegov novi izlazak pred publiku imao drukčiju težinu. Ronnie je bolovao od raka.
Kad čovjek zna da pjevač kojega je godinama slušao vodi ozbiljnu borbu s bolešću, teško je otići na njegov koncert kao da toga podatka nema. Nisam želio gledati bolesnika. Išao sam gledati Čovjeka, rock pjevača čiji mi je glas desetljećima bio poznat i koji je još uvijek radio ono što najbolje zna – pjevao.
Ali negdje putem prema Fabriku vratila mi se ona rečenica iz “Plesa s vukovima” – želim vidjeti granicu prije nego što nestane. Odjednom više nije govorila o američkoj preriji.
Nisam znao koliko će Ronnie još moći nastupati. Nitko od nas to nije mogao znati. Znao sam samo da je bolest ozbiljna i da možda neće biti mnogo novih prilika. I zato sam ga želio još jednom vidjeti na pozornici, dok je ondje, s mikrofonom u ruci i bendom iza sebe. Ne zato što sam želio prisustvovati nekakvu oproštaju koji nitko nije najavio, nego upravo suprotno: želio sam vidjeti čovjeka dok još čini ono zbog čega sam ga toliko puta prije gledao.
Te večeri, na tom jedinom koncertu u rock klubu Fabrik nije nas bilo deset tisuća. Nije bilo stadiona, golemih ekrana ni spektakla koji bi sljedećega jutra punio novinske stranice. Bilo nas je možda petsto ili šeststo. Ali to je bila ona vrst publike koja vrlo dobro zna zašto je došla.
A onda je izišao Ronnie. I pjevao je tako da je ispuštao dušu na stageu. Solo pjesme, ponešto iz svoje bogate karijere, a onda i ono zbog čega su mnogi među nama toliko godina pratili Pretty Maids. Gledao sam ga i u jednom trenutku uhvatio sebe kako više ne razmišljam o bolesti. To mi se danas čini važnim.
Bolest je bila ondje. Nije je trebalo nijekati niti od nje praviti nešto romantično. Nisam znao kako izgleda njegov život onda kad siđe s pozornice; kakve terapije prolazi, kakve noći ima, čega se boji ni što govori ljudima koji su mu najbliži. Postoje granice preko kojih se ne smije prijeći samo zato što je čovjek kojega gledamo javna osoba. Tuđa bolest nije naše vlasništvo.
Ali ono što sam te večeri mogao vidjeti bilo je dovoljno. Vidio sam čovjeka koji bolesti nije predao sve što mu je još pripadalo. Dok je mogao stajati pred mikrofon, stajao je. Dok je mogao pjevati, pjevao je. I to kako. Dok je mogao živjeti ono što je desetljećima bilo velik dio njegova života, nije čekao da mu se jednoga jutra vrati neko idealno zdravlje kako bi ponovno počeo živjeti.
I tu me Ronnie Atkins, a da to vjerojatno nikada nije znao, podsjetio na nešto što sam kao svećenik mnogo puta govorio drugima, a što čovjek ipak mora uvijek ponovno učiti za sebe. Mi toliko toga u nađem životu odgađamo. Čekamo pravi trenutak. Čekamo da završi ovaj posao, da prođe ova briga, da riješimo kredit, da djeca odrastu, da dođe godišnji odmor, da budemo zdraviji, da budemo raspoloženiji. Čekamo ponedjeljak da nešto započnemo, prvi dan sljedećega mjeseca da nešto promijenimo, novu godinu da donesemo odluku koju smo mogli donijeti još jučer.
I tako se ponekad dogodi da čovjek, čekajući vrijeme u kojemu će napokon početi živjeti, potroši velik dio života koji mu je već bio darovan.
Ne govorim to olako. Postoje dani kada čovjek doista nema snage. Postoje bolesti koje nas zaustave, gubici nakon kojih nije moguće jednostavno ustati i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, i razdoblja u kojima je dovoljno preživjeti dan. Ne vjerujem u onu jeftinu mudrost prema kojoj je sve samo pitanje pozitivnoga razmišljanja. Nije. Ali vjerujem da postoji razlika između života koji nam je oduzet i života koji sami neprestano ostavljamo za poslije.
Ronnie je te večeri pjevao. I meni je to bilo dovoljno. Među pjesmama koje sam povezivao s njegovim glasom jedna mi je nakon toga ostala posebno bliska – “Enter Forevermore”.
“Pretty Maids” nisu kršćanski bend i nikada ih nisam pokušavao takvima proglasiti samo zato što su u nekoj pjesmi dotaknuli pitanja koja su bliska kršćanskoj vjeri. Ali dogodi se da dobra pjesma postavi pitanje koje nadživi glazbeni žanr iz kojega je došla. “Enter Forevermore” upravo je takva pjesma.
Govori o onome što naše oči ne mogu vidjeti i uši ne mogu čuti, o slutnji da postoji nešto veće od onoga što nam je neposredno dostupno, nešto između neba i zemlje što ne uspijevamo potpuno dohvatiti razumom. I onda, gotovo neprimjetno, pitanje postaje osobno: što nas čeka na kraju, je li vrijedilo, jesmo li uspjeli, jesmo li dali najbolje od sebe?
Mnogo sam puta slušao tu pjesmu. Ali nakon onoga koncerta više je nisam slušao jednako.
Kad si mlad, riječ forevermore lako pripada poeziji. Vječnost je velika riječ, čini se da je dovoljno udaljena da se njome možeš igrati. Smrt je uglavnom nešto što se događa drugima, najčešće starijima, a pred tobom je toliko godina da ti se čini gotovo nepristojnim misliti o kraju. S godinama se to promijeni.
Ne zato što čovjek mora postati tmuran niti zato što bi kršćanin trebao živjeti opsjednut smrću. Upravo obratno. Kada ozbiljno prihvatiš da ti vrijeme nije beskonačno, počneš ozbiljnije prihvaćati i život. Možda je upravo to ono što sam te večeri ponio iz rock kluba Fabrik.
Nisam se vratio kući misleći o smrti Ronnieja Atkinsa. Vratio sam se misleći o životu. O danima koje još imamo. O ljudima koji su još uz nas. O stvarima koje možemo učiniti sada, a tako ih lako premještamo u neko nepostojeće sutra. O koncertu na koji treba otići ako ti znači. O prijatelju kojega treba nazvati. O čovjeku kojemu treba reći da ti je drag dok te on još može čuti. O oproštenju koje nema nikakva razloga čekati sljedeću godinu.
Život nema generalnu probu.
Tu sam rečenicu mnogo puta čuo i izgovorio, ali ona postane drukčija kad pred sobom gledaš čovjeka koji zna da mu bolest možda neće dopustiti onoliko vremena koliko je nekoć očekivao, a on ipak nije prestao činiti ono što njegovu životu daje radost i smisao.
Danas ponovno mogu pogledati “Pleše s vukovima”. Ponovno mogu gledati preriju, bizone, Dunbara i vuka. I kada dođe ona scena s početka, ponovno ću čekati istu rečenicu. Samo je više ne čujem i ne razumijem je u onom tonu kako sam je slušao prvi put u kinu Mosor. Tada sam mislio da govori o granici jednoga svijeta koji nestaje. Danas znam da svatko od nas ima svoje granice koje nestaju.
Nestane kuća u kojoj smo odrasli. Nestane ulica kakvu smo poznavali. Zatvori se kino u kojemu smo gledali filmove. Bend koji smo desetljećima slušali jednoga dana više ne svira u istoj postavi. Ljudi koje smo bili sigurni ponovno sresti odu prije nego što smo im rekli ono što smo mislili reći sljedeći put.
A nestaje, polako i neumoljivo, i vrijeme koje je darovano nama. Ne možemo ga zaustaviti. Možemo samo odlučiti hoćemo li ga vidjeti dok prolazi.
I možda je baš to razlog, zašto sam one večer u mjesecu studenom 2023. otišao u rock klub Fabrik. Htio sam još jednom vidjeti Ronnieja Atkinsa pred mikrofonom dok je to još bilo moguće. Htio sam čuti glas koji me pratio kroz toliko godina i biti ondje, među nekoliko stotina ljudi kojima nije trebalo objašnjavati zašto su došli.
Nisam tada znao koliko će još biti koncerata. Ne znam to ni danas. Ali znam da sam bio ondje.
I kada danas ponovno pomislim na onu davnu rečenicu iz filma, čini mi se da je napokon razumijem malo bolje. Dobro je vidjeti granicu prije nego što nestane. Ali još je važnije ne čekati njezin nestanak da bismo počeli gledati ono što je cijelo vrijeme bilo pred nama. Jer postoje ljudi koje treba susresti dok su još ovdje, riječi koje treba izgovoriti dok ih još ima tko čuti i život koji treba živjeti dok nam je još darovan.
Te večeri nam Ronnie Atkins nije održao propovijed. Samo je izišao pred nas i pjevao. Ponekad je i to dovoljno da čovjek, vraćajući se kući, malo drukčije pogleda vrijeme koje mu je još ostalo.
