INTROSPEKT by Vlatka Kalinić: U tri dana štrajka vidjeli smo tko je tko – lihvar, politikant, zavidnik, licemjer, oportunist, moralizator, bundžija i navijač, podobna heroina i dobri Samarijanac

Bila su to tri dana ponosa i slave zagrebačkog Bajsa. Dok su njegova starija plava braća, tramvaj i autobus, drijemala u spremištima, najmlađi se sa svoja dva kotača prometnuo u princa metropole. Na posao se stizalo uz malo vlastitoga pogona, a Zagreb je na trenutke izgledao kao razglednica nekog jednostavnijeg života. Ni blizu slika prometne apokalipse koja se danima najavljivala. I dok je dio stanovnika ponovno otkrio dvije zdrave noge i čari hodanja, bilo je i onih koji su otkrili koliko točno košta kad hodati ne možeš.
Što se sve motalo po glavi starice koja iz trošnog novčanika vadi petinu svoje mirovine ne bi li platila taksista koji ju je doveo na pregled zakazan prije pola godine! Strah da će propustiti pregled dao je posebnu elastičnost novčaniku koji inače jedva zatvara mjesec.
Iz njezine perspektive grad s razglednice potpuno se drugačije presijavao. Nije imala sreće, kao mnogi, naletjeti tih dana na Ivana Kaspreta.
Ono što je prosječni taksist vidio kao tržišnu priliku, za ovog privatnika bila je prilika da pomogne. Sjeo je za volan svog autobusa, kružio uokolo do besvijesti i prevozio pacijente do Dubrave i Rebra. Ivanu možda iz džepa, taksistima u džep, ali i na savjest. Nije samo to što su starcima otimali zadnje eure, oteli su im i vjeru u ljude. Da su bar sreli Ivana.
Kad već nisu iz spremišta izlazili tramvaji, izašle su platne liste ZET-ovaca, marljivo razastrte pred građane da svatko u miru izračuna koliko ima manje. Javnost ima pravo znati kako se troši njezin novac. Teško je, međutim, ne primijetiti koliko je ta transparentnost bila podesna da vozačima skine aureolu potplaćenih boraca za radnička prava.
Najiskusniji od njih, sa svojih 2.700 eura mjesečno, približili su se čak plaći koju je do ljeta 2024. primao hrvatski premijer. Medicinskoj sestri i učiteljici njihove platne liste odjednom izgledaju još manje. „Transparentnost” gradske uprave pogodila je metu, stotinama tisuća ljudi povrijeđen je osjećaj vlastite vrijednosti.
Značajne su poglede razmjenjivali novinari i snimatelji dok su im se na primanja žalili ljudi dvostruko bolje plaćeni od njih samih. Drže kadar dok im vozač autobusa objašnjava da zaslužuje više. Gorčina koja se proguta između dva novinarska pitanja osjećala se u svakom prijenosu.
Nepravda boli. Zavist peče, a zna se tako priviti nepravdi da ih jedva razlikujemo. Nije veća plaća vozača zavukla ruku u džep ni medicinskoj sestri ni učiteljici. Kakva bi im to pravda bila učinjena da vozač autobusa sutra kući donese manje? A ni osjećaj da se njihov rad ne vrednuje dovoljno ne bi nestao. Škrgut su samo pojačavale besplodne usporedbe na temu „čije zvanje društvu više vrijedi”.
Na računima to iscrpljivanje ništa ne mijenja, samo je duša dobila novu stavku, žalost zbog tuđega dobra. Mali unutarnji kvar zbog kojeg tuđe zadovoljstvo dočekujemo stisnutih zuba.
Lako je štrajkaše proglasiti nakupinom nezahvalnika što traže kruha preko pogače.
Samo, gradska je vlast morala očekivati da će joj radnici pokucati na vrata nakon tolike samohvale o financijskom oporavku grada. Proračun nikad veći, ulaganja rekordna, pa su se i radnici usudili ispružiti ruku i tražiti mrvice od tog opjevanog blagostanja. Da ne bi izgledalo kako su oni, zelena ljevica, brana ostvarenju radničkih prava, valjalo je konstruirati drugog neprijatelja, dobru staru mračnu silu koja vuče sve konce iz pozadine. Tako je za orkestriranje štrajka optužen HDZ, onaj isti koji iz ciklusa u ciklus u Gradu Zagrebu ne može svog kandidata dobaciti do drugog kruga utrke za gradonačelnika. Sada su odjednom toliko moćni da kontroliraju gotovo sve zaposlenike ZET-a i Čistoće? Sve osim crvenokose Kristine, koja je usred štrajka provozala 17-icu gradom s jednakim ponosom kojim dijeli i objave podrške gradonačelniku. Njeno „herojstvo” zasjenilo je i Ivana s početka priče, iako je on, za razliku od nje, trošio svoj novac da bi radio tuđi posao.
Gradonačelnik se za to vrijeme obraća u kameru s ozbiljnošću Zelenskog koji javlja da Kijev još stoji. Zagreb će izdržati. Treba pomoći susjedu i ne vrijeđati radnike. U svečanoj atmosferi komunalne opsade, usred vlastitog upravljačkog problema, Zagreb je dobio gradonačelnika i duhovnog vođu u jednom da građanima objašnjava osnove pristojnosti.
Pristojno bi bilo da je sve to vrijeme sjedio sa sindikatima za pregovaračkim stolom u dobroj vjeri, što nije. Tako barem piše u sudskoj presudi koja je prekinula štrajk.
Bona fides. Doći za stol s mogućnošću da drugoga čuješ, dopustiti da ono što čuješ nešto promijeni. Tuđe povjerenje stvara tvoju obvezu, a fides je veza između „vjerujem ti” i „možeš mi vjerovati”.
Ni poslodavac ni sindikati nisu pregovarali u dobroj vjeri, stoji u nekima iznenađujućoj presudi. Očekivali su, feministi kakvi jesu, da su sutkinji udanoj za HDZ-ovca sve znanje i profesionalni integritet isparili čim joj je čovjek s plavom iskaznicom stavio prsten na lijevu ruku.
Zahvaljujući njoj Zagreb je ponovno multisenzorno iskustvo, gdje škripanje tračnica i miris auspuha na stanici gdje su znak da je našim starima i bolesnima ipak malo lakše.
U ova tri dana štrajka bolje nego ikad vidjeli smo tko je tko. Vidjeli smo lihvare, politikante, zavidnike, licemjere, oportuniste, moralizatore, bundžije i navijače, podobnu heroinu i dobrog Samarijanca.
Kad je Ivana Kaspreta novinarka pitala podržava li štrajk, nije htio odgovoriti. Nije ni trebao. Strana koju je odlučio podržati čekala je na stanici.