Svake se godine slavi početkom listopada blagdan svetog Franje Asiškog. Od njega nas dijeli oko 800 godina, a ipak je njegov utjecaj na ljude danas jednako svjež i lijep, kao što su ga doživljavali i ljudi njegova vremena. Na osobit način je prepoznatljiv i vjernicima i onima koji to nisu kao čovjek izuzetne osjetljivosti za prirodu i zato je od Crkve i proglašen kao zaštitnik ekologije i ekologa.
Ljubio je stvorenja i prepoznavao ih kao Božji dar. Svoju braću je molio da kod sječe drveća svakom stablu ostave nadu. Skrbio je za životinje i nije podnosio da im se nanosi bol. U svojoj jedinstvenoj pjesmi i molitvi «Pjesma stvorova» s ljubavlju ovu našu zemlju naziva «sestrom Majkom zemljom». Jednako tako se radovao daru vode, uživao je uz čistu vodu, Bog mu je dao da na njegov zagovor dehidriranom čovjeku od ljetne žege provre novi izvor vode. A u svojoj pjesmi poštuje vodu jer je dragocjena, ponizna i čista. Ovaj epitet «dragocjena» na osobit način upozorava da je voda i u tajni duhovnog preporođenja, jer je nezaobilaziva kad se netko treba krstiti na novi život «iz vode i Duha Svetoga». A u promjenama u zraku nikad nije smatrao da je neko vrijeme neprikladno. Franjo jednostavno slavi Gospodara vremena i vječnosti «po svakom vremenu svojem koji uzdržava stvorove svoje!» Zato je uživao u zraku i oblaku, u vjetru i u lahoru.
Naviknuti smo da ekologiju definiramo na ta tri područja. Neprestano nas se potiče da pazimo na čistoću svoga okoliša, da ne zagađujemo vode i zrak. A vrijeme u kojem živimo nažalost takva upozorenja treba jer to više nije pitanje samo nekog kvalitetnijeg života, nego je to pitanje života uopće. Velike sile, veliki zagađivači ljudske okoline kao da se u svojoj sebičnosti ne mogu dogovoriti oko smanjenja te opasnosti, jer da bi se to postiglo, trebalo bi se početi živjeti skromnije.
Upravo je i tu sveti Franjo jedinstven. Cijelim svojim bićem upozorava i na ekologiju duha. Nije dovoljna samo vanjska pažnja. Čovjek treba i u dubinama svoga bića biti čist. S puno profinjenosti neprestano upozorava braću i ljude da ne zagađuju okoliš svojim nespretnim riječima, svojim svađama i uvredama. Nažalost, i danas čovjek zagađuje okoliš ljudske sredine psovkama i prostačenjem, grubim riječima i ocrnjivanjem. Kad bi se tu više pazilo, svijet bi bio plemenitiji i čišći. Franjo je išao i tako daleko da je čistio svoje srce, ali i srce svoje braće od svih neurednim misli kojima bi mogao pomutiti svoje osjećaje u odnosu na bližnje. Krotio je svoje misli da ga ne navedu na neko zlo. A o braći je želio razmišljati samo najbolje. Upozoravao je svoju braću, da se pored svojeg evanđeoskog siromaštva ne usude osuđivati ljude koje vide da su obučeni u bogatu i kićenu odjeću. Upozoravao ih je da čiste svoj pogled i da se čuvaju kako ne bi zaboravili na bitno u površnom osuđivanju svojih bližnjih. Jako je upozoravao svoju braću da se ne usude u sebi ili javno osuditi ljude Crkve zato što možda ne žive po mjeri evanđelja. To više ne bi bilo dostojno nasljedovanja Kristova evanđelja.
To je Franjina ekologija duha. Poticao je i zvao svoje da paze na čistoću svojih riječi, da paze na čistoću svojih misli, da svojim zlim pogledom ne bi zatrovali svoje srce i okužili svoj odnos prema ljudima oko sebe. Kad bismo ga u tome poslušali, lako bi bilo ostvariti i onu drugu, izvanjsku ekološku kulturu i svima bi nam bilo bolje.
