Štovanje relikvija svetaca, osobito mučenika, u prvom vremenu na osobiti način zabilježeno je u izvještaju o Polikarpovom mučeništvu koje su napisali vjernici iz Smirne polovicom 2. stoljeća. U njemu se kaže: „Uzeli smo njegove kosti koje su vrijednije od dragog kamenja i finije od pročišćenog zlata i položili ih na prikladno mjesto, gdje će nam Gospodin dopustiti da se okupimo koliko možemo, u veselju i radosti i slavimo rođendan njegovog mučeništva“.

Želeći iskazati razlikovanje štovanja Boga i čašćenja svetaca, odnosno relikvija, sv. Jeronim je u 4. st. posvjedočio: „Mi se ne klanjamo, ne štujemo, jer se bojimo da se ne bismo poklonili stvorenju, a ne Stvoritelju, ali častimo relikvije mučenika kako bismo se još bolje poklonili onome čiji su oni mučenici“.

Crkva prepoznaje dvije vrste relikvija. Relikvije prvog stupnja pripadaju sâmom tijelu sveca. Relikvije ex contacto, sve što dođe u dodir sa svetačkim tijelom je relikvija drugog stupnja. To je u svetištu sv. Šimuna pamuk sv. Šimuna. Primjer toga je i kako su rupcima dodirivali Pavlovo tijelo pa su Pavlove rupce donosili bolesnicima koji bi po tome ozdravljali.

„Dakle, praksa čašćenja relikvija itekako je utemeljena u biblijskoj vjeri. Stoga to nije nikakva izmišljotina i prijevara Crkve, nije poganstvo ili ostatak neke mitologije, nego doista izraz prave, kršćanske vjere. Također, i crkve su se gradile na mjestima koja su bila mjesta mučeništva raznih mučenika prvog vremena. Pa i na grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla izgrađena je bazilika sv. Petra, odnosno sv. Pavla“

Pamuk sv. Šimuna može se uzeti u blizini svečeva tijela u samom svetištu Svetog Šimuna. To je pamuk koji se u posebnoj prigodi položi na svetčevo tijelo te se nakon izrečene molitve blagoslova pakira u malene papirnate tekice te se dijeli svim hodočasnicima koji dođu u obilazak svetišta. Pamuk je relikvija koja predstavlja moćnu zaštitu od Zloga za one koji vjeruju i utječu se Gospodinu po zagovoru sv. Šimuna.

Prema legendi, tijelo sv. Šime preneseno je iz Palestine, gdje je Šimun Pravednik živio i umro, najprije u Carigrad, a potom je u 13. st. donijeto u Zadar, (prema C. F. Bianchiu ne nakon 1278. g. a najvjerojatnije 1273. g.). Predaja govori da je za vrijeme križarskih ratova neki vojnik križar (ili trgovac?), po svoj prilici mletački plemić, vraćajući se iz Sirije u svoj grad prevozio tijelo sv. Šimuna. U blizini Zadra brod zahvati oluja, te oštećenom lađom nije bilo moguće nastaviti put do Venecije. Dok se lađa popravljala, plemić se razbolio i sklonio u gostinjac redovnika – pustinjaka na dnu zadarske luke (danas župna crkva sv. Ivana na Relji (?). Za tajnoviti teret je rekao da je tijelo njegova brata preminulog u Svetoj Zemlji, te ga dao privremeno pokopati na obližnjem groblju. Kako se bolest pogoršavala, redovnike je umolio da po smrti dobro pregledaju njegove stvari jer će naći nešto zanimljivo. I doista oko vrata preminulog redovnici nađu bilješku o moćima sv. Šimuna koje je sa sobom prevozio. Prema legendi, redovnici su pred zoru počeli sa iskapanjem Svečeva tijela, a istovremeno tri gradska rektora usnuše san o tom događaju, te se žurno upute na groblje kraj gostinjca. Redovnici su im potvrdili snoviđenje i tijelo Sveca uz velike počasti prenesu u crkvu sv. Marije Veće (Velike Gospe), gdje je ostalo preko 300 godina.

Crkva Velike Gospe je u to vrijeme bila najpopularniji Kaptol u gradu u kojem se govorilo narodnim hrvatskim jezikom jer je bogomolju opsluživalo glagoljaško svećenstvo. 1570. g. u doba velike krize obrane od Turaka  Mletačka republika je zbog gradnje gradskih utvrda bila prisiljena crkvu djelomično porušiti, ali se nakana o gradnji nove crkve u blizini nikada nije ostvarila zbog  ratom uzrokovane posvemašnje financijske iscrpljenosti grada. Škrinja sa tijelom Sveca smještena je u samostan benediktinki, a potom je 16. svibnja 1632. g. svečano prenijeta u crkvu sv. Stjepana Prvomučenika, kojoj je dograđeno današnje svetište. Svetište  je posvećeno 18. listopada 1705. g. o čemu svjedoči spomen ploča u sakristiji.

Na najuzvišenijem mjestu u Svetištu, iznad glavnog oltara, dva velika barokna anđela od bronce  nose na rukama srebrno-zlatnu škrinju sv. Šime. Anđeli su izliveni od zaplijenjenih turskih topova 1648. godine.

Škrinja Sv. Šimuna

Škrinja sv. Šimuna je jedan od najdragocjenijih i najvrijednijih eksponata cijele zadarske srednjovjekovne umjetnosti, a po svojim umjetničkim kvalitetama i dimenzijama ide u red cjenjenijih te vrste u svijetu. Službeno je proglašena spomenikom kulture nulte kategorije (svjetskog značenja).

Škrinju sv. Šimuna dala je izraditi ugarsko-hrvatska kraljica Elizabeta, kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića i žena Ljudevita Anžuvinca. To je kraljičin osobni zavjetni dar. Djelo je izveo zlatar Franjo Antunov iz Milana 1380. g. koji je u Zadru imao zlatarsku radionicu, a pomagali su mu i domaći majstori: Petar Blažev iz Rače, Stjepan Pribčev, Mihovil Damjanov i Andrija Markov iz Zagreba.  Srebrne reljefe u unutrašnjosti škrinje izradio je zadarski zlatar Toma Martinov (Martinušić?) 1497. godine.

Za taj rad rijetke umjetničke i zanatske vrijednosti kraljica je stavila na raspolaganje 1000 maraka srebra, a danas teži oko 343 kg srebrnog i pozlaćenog lima.

Sama škrinja napravljena je od cedrova drveta i obložena srebrnim, pozlaćenim pločama. Izvana i iznutra je oslikana reljefnim prizorima (iz Biblije, povijesti Grada i čudesa sv. Šime) i to tehnikom iskucavanja. Otvorena škrinja u kristalnom staklu prikazuje neraspadnuto tijelo sv. Šimuna, koje je prekriveno izvezenom pregačom – perizoma izvezena biserima iz 15. st. i s natpisom u ćiriličnim slovima, dar je srpskog despota Brankovića, a sadrži i druge brojne predmete (biserima izvezena kruna,, zlatom vezena pokrivača, zlatan prsten s francuskim natpisom, te brojni drugi predmeti uglavnom nakit s dragim i poludragim kamenjem, te zlatni kalež s anžuvinskim grbom koji se mogu razgledati u sklopu postava Stalne izložbe crkvene umjetnosti.

Na poleđini škrinje majstor Franjo je lijepim gotskim slovima urezao natpis na latinskom jeziku koji u prijevodu glasi: „Ovdje, u ovoj škrinji, koju je da izvrši svoj zavjet darovala moćna, slavna i uzvišena Elizabeta mlađa, vladarica Ugarske, počiva u miru Šimun Pravednik, koji je na svojim rukama držao Isusa, rođena od Djevice. Ovo djelo učinio Franjo iz Milana 1380.“

Izvor: Svetište sv. Šimuna

“Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.” (Lk 2,29-32)