DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Prva kolumna nakon napada – dvojac koji me napao je priveden, a vama hvala za poruke podrške i utjehe kojima ste me zatrpali

Nekad je potrebno dopustiti vremenu da učini svoje. Prošlo je nekoliko dana, prašina se polako sliježe, a onaj prvi, instinktivni grč u želucu zamijenio je mir. I zato, prije svake propovijedi i prije svake teške riječi, želim reći samo jedno – hvala vam. Hvala svakom od vas koji ste mi ovih dana ispunili sandučić porukama podrške i mailovima utjehe. Kad je mrak najgušći, čovjek tek tada vidi tko zaista nosi svijeću.
​S odmakom od nekoliko dana, stvari uvijek izgledaju drugačije. Mogu vam reći da se dobar dio one bure već razriješio. Čak i s onim ljudima koji su u nekom svom sljepilu i ludilu bili spremni dići ruku na svećenika. Dvojac je priveden. Imao sam spreman odgovor za njih. Imao sam spremnu i ljudsku i pravnu obranu. Ali onda staneš i shvatiš – čemu?
​Ipak, ne mogu prešutjeti jedno duboko razočaranje. Zastrašujuće je vidjeti kolika se količina mržnje krije u ljudima. I to mržnje usmjerene prema nekome koga u životu nisu sreli, koga nikada nisu pogledali u oči. Lako je razapinjati izdaleka, lako je tipkati presude. Ali način na koji komuniciramo s drugima, riječi koje bacamo pred ljude, nepogrešivo su ogledalo onoga što nosimo u sebi. Ako iz tebe izlazi otrov, znači da si njime ispunjen. Gledajući sve to, na površinu ispliva jedna tužna istina: daleko smo mi od pravog Vjerovanja i Evanđelja i Boga koje kao Narod usnama častimo. Iz istih usana tučemo Boga, baku, susjeda, mater i svećenika. Busamo se u prsa vjerom, a srce nam je puno kamenja.
​Baš zato nas današnje evanđelje podsjeća na onu nevjerojatnu kraljevu svadbu na koju elitni, “pravovjerni” uzvanici nisu htjeli doći. Pa je kralj poslao sluge na raskršća da dovedu sve – i dobre i loše. Svi smo mi skupljeni s tog asfalta, sa svojih životnih raskršća, iste zemlje i istog blata. Svi smo pozvani za stol. Ali, kralj traži svadbeno ruho. Dugo sam mislio da je to ruho naša bezgrešnost, ali nije. To svadbeno ruho je naša spremnost da oprostimo, naša odluka da ne budemo toksični. Ne možeš sjediti za Božjim stolom, a ispod stola držati stisnute šake pune mržnje. Moje svadbeno ruho danas je moja odluka da otpustim.
​Upravo ovih dana, napustila nas je jedna velika, izuzetna legenda – Goran Bare. Njemu sam, u svojoj knjizi Planina suza bogova, posvetio stihove usudivši se reći da je on, unatoč svim svojim demonima, bio istinski živ. Uzeo bih sada tek dašak njegovog prkosa i onog poznatog inata. Ali ne da bih ratovao. ​Sada se više ne želim suditi. Pravo na sud prepuštam Onome čiji je sud jedini pravedan. Ja samo želim zasjati.
​Mislili ste da ću
Otići s pozornice?
Čak je netko ugasio svjetla!
Bez brige,
Ja još sam ovdje.
I bez vašeg reflektora –
Ja ko’ Goran Bare
Sijevam!
I suditi smijem,
Ali mi se ne da.”
Počivaj u miru, Bare, a mi ostali – nastavljamo sijevati dobrotom.
​Vaš Don Dante
​P.S. Svima onima koji su moj odlazak jedva dočekali shvatiti kao bijeg i neprihvaćanje križa, poručio bih samo jedno: budite sretni što niste bili na mom mjestu. A kao drugo – tko vam je rekao da sam ovime poštedio sebe? Možda sam samo poštedio ovih nekoliko dana župnu zajednicu kojoj je moja nevolja “postala uteg”…
Kad se suočim sa svojim progoniteljima bez mraka, uhode, noža i šake još odlučnije ću biti na strani rubnih i otvoriti im Vrata Crkve. Brijem da se i samo Zlo podiglo na mene jer sam se drznuo vaditi duše koje još nisu i nikada neće biti njegove.