Ne znam kamo sve stignu avioni koje jedan još uvijek u duši mlad čovjek baca s balkona svoga stana na dvanaestom katu jednoga riječkog nebodera. Nikada nisam stajao dolje i gledao njihov let, pa ne znam završe li među parkiranim automobilima, u krošnji kakva stabla, na krovu susjedne zgrade ili ih riječki vjetar ponekad uhvati pod krilo i odnese dalje nego što je njihov graditelj očekivao. Znam samo da ih pravi. Uzme komad papira, presavije ga kako već treba, namjesti mu krila, iziđe na balkon i pusti ga.
Kad sam prvi put čuo za te avione, nasmiješio sam se. Učinilo mi se da je to jedna od onih neobičnih sitnica kojima čovjek ispuni duge sate kada ga život prisili da mnogo vremena provodi između četiri zida. U avionu od papira uvijek ima nečega dječačkog, nečega što nas vraća u vrijeme kada nam nije trebalo mnogo da bismo se zabavili. Komad papira, nekoliko pregiba, otvoren prozor i malo vjetra bili su dovoljni da na nekoliko trenutaka zaboravimo sve drugo.
Danas na te avione više ne gledam na isti način.
Njegova mi se mama ovih dana ponovno javila. Već dugo brine o svome bolesnom sinu i zajedno s njime prolazi kroz bolest koja se ne može smjestiti u jedan liječnički nalaz niti završiti nakon jednoga odlaska u bolnicu. Ovaj put javila je da su mu se rane na nogama ponovno otvorile i da je bol postala gotovo neizdrživa. Čini se sve što se medicinski može učiniti, ali čovjek ipak dođe do granice na kojoj liječnici čine svoje, lijekovi svoje, bolesnik pokušava izdržati, a onima koji ga vole ostaje ona teška nemoć pred tuđom boli koju ne mogu uzeti na sebe.
Vidio sam te noge i ne bih ih opisivao. Neke stvari ne postanu istinitije ako ih opišemo do posljednje pojedinosti. Dovoljno je reći da ih je teško gledati, a dok sam ih gledao, nisam mogao ne pomisliti kako je tek čovjeku koji s tim ranama mora živjeti. Mi možemo skrenuti pogled. On ne može. S njima ustaje, s njima provodi dan i s njima pokušava zaspati, znajući da ga ujutro čeka isto tijelo i ista bol.
A onda pomislim na njegovu mamu. Ni ona ne može skrenuti pogled. Možda bi ga ponekad najradije skrenula, ne zato što ne želi vidjeti svoga sina, nego zato što majku boli ono što ne može popraviti. Da može, vjerojatno bi dio njegovih rana bez razmišljanja prenijela na vlastite noge. Ali postoje stvari koje ni majčinska ljubav ne može učiniti. Ne može preuzeti tuđe tijelo niti umjesto njega podnijeti bol.
Može ostati. I mama ostaje.
Možda sam upravo zbog toga ovih dana ponovno otvorio neke njegove stare poruke. U jednoj od njih napisao mi je rečenicu koja nije bila ni lijepa ni uglađena, ali je očito dugo sazrijevala u čovjeku koji je na vlastitoj koži osjetio kako bolest mijenja ne samo tijelo nego i odnose među ljudima.
„Ma ni’ko ne podnosi tuđi pad“, glasila je.
Nastavio je svojim jezikom, bez mnogo uljepšavanja. Ako čovjeka pritisne banka ili ovrha, govorio je, ljudi to još nekako razumiju pa netko donese kilogram brašna ili nešto drugo. Ali kada bolest potraje, kada čovjek postane ovisan o pomoći drugih i kada nevolja nema svoj skori završetak, oko njega se polako počne stvarati praznina. U jednoj je rečenici tu prazninu nazvao pustinjom. Dva ili tri prijatelja iz djetinjstva još su ga dolazila vidjeti. Drugi bi se povremeno javili telefonom i pitali kako je.
„E’o, super“, odgovarao bi.
Čitao sam tada to njegovo „super“ i znao da iza njega nema ničega posebno dobrog. Možda je u njemu bio samo umor čovjeka kojemu se više ne da svakome ponovno objašnjavati kako je. Jer čovjek se može umoriti i od pričanja vlastite boli. Umori se od objašnjavanja, od ponavljanja istih odgovora, možda čak i od pitanja „kako si?“, kada nije siguran želi li onaj koji pita doista čuti odgovor.
Ne znam jesu li svi ljudi kojih se doticao u tim svojim teškim trenucima zaslužili njegovu gorčinu. To ne mogu znati i ne bih im sudio. Patnja ima svoj jezik, a taj je jezik ponekad grub i nepravedan prema onima koji ne žive unutar iste rane. Život ljude odnese na različite strane, netko se ne zna približiti bolesti, netko se uplaši vlastite nemoći, a netko možda iskreno misli da je kratko telefonsko pitanje dovoljno. Kao svećenik naučio sam da čovjeku koji trpi ne treba odmah popravljati svaku rečenicu koju izgovori. Ponekad treba najprije pokušati čuti ono što se nalazi ispod nje.
A ispod njegovih riječi čuo sam samoću. Možda su mi se zato ponovno vratili avioni. Jer čovjek koji kaže da je oko njega pustinja ipak još uvijek nešto šalje prema svijetu. Papir u njegovim rukama, naime, ne služi samo za avione. Na njemu nastaju i stihovi.
Glazba je dugo dio njegova života. Ne sluša je tek kao pozadinu koja će ispuniti tišinu sobe, nego o njoj razmišlja, vraća se starim albumima, uspoređuje, traži melodiju, pokušava pronaći zvuk koji će odgovarati onome što već dugo čuje negdje u sebi. Voli rock, hard rock i metal, ali njegov glazbeni svijet ne završava na nekoliko omiljenih bendova. U njemu ima mjesta za progresivni rock, rock-operu, velike melodije i onu vrst glazbe koja od čovjeka traži da je ne posluša samo jednom.
Tu ga mogu razumjeti.
I sam sam velik dio života proveo s glazbom, pločama, koncertima i bendovima koji su mi u različitim razdobljima nešto značili, pa znam da glazba čovjeku ponekad postane mnogo više od zvuka. Uz neke pjesme pamtimo ljude, uz druge gradove, uz treće neko vrijeme svoga života u koje se više ne možemo vratiti. A ponekad čovjek u glazbi uspije izgovoriti ono što običnom rečenicom ne zna.
Tako je i ovaj čovjek počeo stvarati svoje pjesme. Tehnologija mu je omogućila da zamisli koje su nekada možda ostajale samo na papiru počne pretvarati u glazbu, tražiti glasove i instrumente, mijenjati aranžmane i slagati ono što čuje u sebi. Njegov se prostor kojim se može kretati sve više sužavao, a glazbeni se svijet, na neki neobičan način, otvarao.
A onda su se u toj priči našli krunica i moja malenkost. Za Božić 2025. poslao sam mu jednu svoju knjižicu s razmatranjima otajstava krunice. Nisam tada imao nikakav veliki plan. Poslao sam mu ono što sam imao i što sam mislio da bi mu moglo nešto značiti. Poslije mi je priznao da se njemu, kada je knjižica stigla, „nije odmah upalila lampica“.
Njegovoj mami jest. Ona je prva uzela knjižicu ozbiljnije u ruke i pomislila da bi u njoj moglo biti nešto što bi njezina sina zainteresiralo. Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što joj se i on vratio, ali kada ju je ponovno otvorio, počeo je u tim razmatranjima otkrivati nešto što ja, dok sam ih pisao, nisam mogao predvidjeti. U otajstvima krunice vidio je priču, dinamiku, tekst koji bi se mogao povezati s glazbom koju voli. I počeo je raditi.
Iz molitve su počele nastajati pjesme. Dok danas ponovno razmišljam o tome, zaustavljam se na jednoj sasvim maloj pojedinosti kojoj tada nisam pridavao osobitu važnost. Knjižicu je prva primijetila mama. Ista ona mama koja danas uzima zavoje i prilazi njegovim ranjenim nogama.
Ne znam treba li tome išta dodavati. Vjerojatno ne treba. Postoje stvari koje pokvarimo čim ih pokušamo objasniti.
Čovjek je nastavio stvarati. Nastajale su nove pjesme i odlazile iz njegova stana onamo kamo on sam više nije mogao. Netko ih je poslušao kod kuće, netko u automobilu, netko ih je proslijedio drugome. Nekome su možda samo ispunile nekoliko minuta, a nekome razvedrile dan. Čovjek na dvanaestom katu nije mogao znati do koga će stići. Baš kao ni njegov avion.
Ta me usporedba počela pratiti. Jer bolest nije lijepa i ne želim je uljepšavati. Nema ničega lijepoga u ranama koje ne zacjeljuju, u boli koja čovjeku oduzima san, u tijelu koje više ne sluša kao nekada, niti u danima kada mu se vlastiti stan počne činiti većim od svijeta u koji više ne može izići kako bi želio. Čovjeku koji pati ne činimo nikakvu uslugu ako njegovu bolest pretvorimo u zgodnu priču iz koje ćemo mi zdravi izvući lijepu pouku i nastaviti svojim putem.
Ali bolest ipak nije uspjela uzeti sve.
Jednom mi je počeo nabrajati glazbenu opremu koja mu više neće koristiti. Bila je tu gitara, pojačalo, mikrofon, klavijature, zvučnici, stalci i dio velike zbirke glazbe koju je godinama skupljao. Govorio je o tome bez velike sentimentalnosti. Njemu više neće trebati, možda će koristiti nekome drugome.
Tada nisam pomislio na avione. Danas jesam.
Jer mi se čini da iz toga stana na dvanaestom katu već neko vrijeme nešto neprestano kreće prema van. Ponekad je to pjesma koja će završiti u nečijim slušalicama, ponekad gitara ili pojačalo koje će nastaviti živjeti u tuđim rukama, a ponekad običan komad papira kojemu je čovjek napravio krila i prepustio ga riječkom vjetru.
On ostaje, a ono što daje odlazi.
Među njegovim stihovima jednom sam pronašao dvije riječi: „Sve se briše.“ Ne znam što je točno mislio kada ih je napisao. Možda su pripadale pjesmi koja govori o nečemu sasvim drugome i zato ne želim uzeti njegov stih i pretvoriti ga u svoju propovijed.
Ali otkako mi se mama ponovno javila, nešto se u meni ipak pobuni kada pročitam te riječi. Ne, ne briše se baš sve. Ne briše se njezina ruka koja ponovno uzima zavoj i prilazi sinu onda kada bi najradije od njega uzela ono što ga boli. Ne brišu se ona dva ili tri prijatelja koja su ipak otvorila vrata njegova stana i sjela pokraj njega. Ne briše se pjesma koja je nastala između četiri zida i poslije razveselila nekoga tko možda nikada neće upoznati njezina autora. Ne briše se ni gitara koja promijeni ruke pa jednoga dana ponovno zasvira negdje drugdje.
A možda se, na neki nama nepoznat način, ne brišu ni avioni.
Naravno, papir od kojega su napravljeni neće dugo trajati. Jedan će pokisnuti na riječkoj kiši, drugoga će možda pregaziti automobil, treći će ostati na kakvu krovu, a možda će neki podignuti dijete koje nema pojma tko ga je napravio ni s kojega je balkona doletio. Papir će se prije ili poslije raspasti.
Ali ostaje mi onaj pokret ruke koja ga pušta. U tome pokretu ima nečega što bolest nije uspjela zatvoriti. Tijelo je čovjeku postavilo granice koje ne može jednostavno prijeći, ali potreba da nešto od sebe pošalje drugome još je tu. Zato nastaje pjesma. Zato odlazi instrument koji će nekome koristiti. I možda zato s dvanaestoga kata leti običan avion od papira.
Ne znam koliko ih je do sada napravio i nikada ga nisam pitao. Sada mislim da taj broj i nije važan. Volio bih samo da ih napravi još mnogo.
Dok može presaviti papir, neka ga presavija. Dok može napisati stih, neka ga napiše. Dok može od svoje glazbe napraviti nešto što će nekome drugome uljepšati dan, neka to čini. I dok može otvoriti balkonska vrata i pustiti nešto svoje prema riječkim ulicama, neka leti.
Možda ću jednoga dana, hodajući Rijekom, ugledati na pločniku avion od papira. Vjerojatno neće biti njegov. U gradu ima mnogo djece, mnogo balkona i mnogo ruku koje još znaju napraviti papirnata krila. Ali znam da ću pomisliti na dvanaesti kat jednoga riječkog nebodera i na jednoga još uvijek u duši mladoga čovjeka kojemu je život mnogo toga oduzeo, ali kojemu nije uspio oduzeti potrebu da nešto od sebe daruje drugome.
A onda ću se morati sjetiti i njegove rečenice o pustinji. Jer lako je zastati i pogledati avion koji leti. Mnogo je teže podignuti pogled prema dvanaestom katu i sjetiti se čovjeka koji ga je pustio. Njegove noge do nas ne mogu. Naše do njega još mogu.
